”V KOTORIBI CUG MAŠINA FUČNULA " -Prije 160 godina u Kotoribi otvorena prva željeznička pruga u Hrvatskoj!

Samo trideset pet godina nakon otvaranja željezničkog prometa na lokomotivsku vuču na svijetu u Engleskoj godine 1825., Kotoriba je kao prvo mjesto u Hrvatskoj dobila željezničku prugu i to 24. travnja 1860.

Pruga je povezivala Veliku Kanižu u Mađarskoj s Pragerskim u Sloveniji, a kroz Hrvatsku je od Kotoribe, preko Čakovca do Macinca prolazila u dužini od 41 km. Radovi su započeli početkom 1857. godine, a najteži objekti na trasi bili su most kod Kotoribe i Ptuja, te drenaža terena uz dravsku obalu kod Ormoža. Tračnice su bile dopremljene čak iz Engleske.

U Hrvatskoj je gradnja pruge bila praćena velikim zanimanjem, a tisak je Čakovcu proricao veliku budućnost, koja "će dati ime svietu o Čakovcu samom i nam Hervatom u područje kojeg spada". Gradnja pruge napredovala je tako dobro da je završena godinu dana i osam mjeseci prije roka. Pruga je službeno otvorena 24. travnja 1860., ali su prvi vlakovi počeli prometovati tek sedam dana kasnije, 1. svibnja.

Prema jednom službenom izvješću od 30. studenoga 1860., dužina pruge od Štajerske granice do Mure iznosi 6 milja i na pruzi postoje ove postaje: Čakovec, Donji Kraljevec i Kotoriba, dnevno prometuju dva mješovita vlaka u oba smjera. Promet putnika nije velik, ali je zato promet robe i plodina velik, a on će se još više razviti kada bude predana prometu pruga od Velike Kaniže do Budimpešte. Tako je proradila prva željeznička pruga u Hrvatskoj, koja je prolazila tek njezinim perifernim, najsjevernijim dijelom.

Gradnjom pruge Kotoriba je dobila veću važnost, jer je odsada prema njoj naginjalo veliko područje od Koprivnice, Đurđevca i Virovitice. Iako je za Kotoribu pruga značila mnogo, ona ipak nije Međimurje povezala sa Zagrebom, središtem Hrvatske, nego s Velikom Kanižom, Mariborom, Ljubljanom i Trstom, Grazom i Bečom, dok je Zagreb prugu dobio od Zidanog Mosta tek 1862. Pruga od Velike Kaniže do Budimpešte otvorena je 1. travnja 1861.

Tako je Budimpešta dobila vezu s morem u Trstu, pa je Trst bio Budimpešti 17 km bliži nego Beču. Planovi o tome da se Kotoriba željezničkom prugom preko Kaki-nje na desnoj obali Mure poveže s Legradom i njegovim brodskim pristaništem na Dravi nikad nisu ostvareni, iako se trasa te pruge već počela graditi. Opširnije o povijesti saznajte na web stranici koja je otvorena prigodno uz 160. obljetnicu.

Marijan Kovač priprema izložbu o povijesti košaraštva i umijeću pletenja proizvoda od šibe

Kotoriba je mjesto bogato poviješću, a naša kulturna baština predstavlja iznimno vrijedan mozaik umijeća, znanja, tradicija, običaja, vrednota i jezika očuvanih do današnjih dana zahvaljujući pojedincima koji znaju koliko je bitno sačuvati vrijednosti minulih vremena. Naši su preci gotovo sve izrađivali ručno pa je svaki predmet iz prošlosti neprocjenjivi unikat.

Kako danas postoji bojazan da bi stari zanati mogli pasti u zaborav, Kotoripčanin Marijan Kovač nastoji starim fotografijama, ali i bogatim sjećanjem na minule dane, otrgnuti zaboravu povijest Kotoribe. Okupivši oko sebe nekolicinu istomišljenika, trenutno priprema posebnu izložbu o povijesti košaraštva i umijeću pletenja proizvoda od šibe u Kotoribi.

Neumorno skuplja povijesne podatke i "plete" postav izložbe, ali uvijek postoji još neka priča ili fotografija koja zaslužuje biti zapisana i zabilježena. Stoga je ovaj članak prilika da pozovemo i sve vas koji možete pomoći svojim sjećanjem vezanim uz košarače i korpe, možda još nekom starom fotografijom, dokumentom ili zapisom, da se javite kako bi i vaša priča ostala zabilježena.

Pamtite li ljude i mjesta u Kotoribi gdje ste gledali kako se pletu korpe ili ste se možda i sami okušali u toj vještini, jeste li u radnim akcijama sadili ključece ili ste u najljepšoj korpici za Vuzem nosili svetiti hranu u crkvu? Sve su to vrijedni zapisi koji zaslužuju biti ispričani i sačuvani od zaborava, stoga ih javite Marijanu.

Izložba će se moći razgledati na ovogodišnjim Danima šibe i ribe u Kotoribi, a uskoro će se znati i detalji, kao i program koji Općina na čelu s načelnikom Dariom Friščićem priprema za tu tradicionalnu manifestaciju.

IZLOŽBA ‘KOTORIPSKE KORPE I KORPOŠI’ -Želja je vještinu pletenja korpi zaštititi kao nematerijalno kulturno dobro!

Minulog je vikenda Kotoriba bila uzoran domaćin iznimnom broju posjetitelja još jedne manifestacije Dani šibe i ribe. Organizatori su se potrudili pripremiti uistinu raznolik sadržaj koji je zadovoljio ukuse svakog namjernika u Kotoribu tako da je prostor oko Osnovne škole Jože Horvata bio pun zadovoljnih lica. I dok su mnogi šetali vanjskim dijelom uživajući u bogatoj gastronomsko-turističkoj ponudi, gotovo svaki se posjetitelj u jednom trenutku uputio u sportsku dvoranu škole kako bi u istoj razgledao bogato pripremljenu izložbu.

Radi se o izložbi kotoripske tradicije pod nazivom "Kotoripske korpe i korpoši" koja je pomno i dugo pripremana. Idejni začetnik iste je Marijan Kovač koji već duži niz godina koristi moderne medije kako bi suvremenicima približio povijest mjesta u kojem živi te ih podsjetio na nemjerljive vrijednosti koje su utkane u sve pore našeg društva. Jedna od tih vrijednosti svakako je marljivost Kotoripčana koja se očitovala kroz mnoge plodonosne godine košaraštva ili korparije kako će to reći svaki stariji žitelj Kotoribe.

Tim su se umijećem, vještinom i poslom bavili naši djedovi i bake te su s puno ljubavi, predanosti i teškoga rada njegovali vještine svojih ruku pod kojima su nastajale rukotvorine neprocjenjive vrijednosti i visoke kvalitete koje niti jedan suvremeni stroj ne može izraditi. Nemoguće je nabrojati što sve marljive ruke korpoša mogu izraditi - od korpe do lokomotive, a vrijedi spomenuti uporabne predmete kao što su kolijevke, tacne, korpe, stol i stolci, okviri za slike, ormarići, ograde, košare za rublje, kućice za mačke, njihalke, stalci za voće i flaše... Gotovo sve što je nekom domaćinstvu bilo potrebno vrijedni su obrtnici mogli osmisliti i pomoću šibe stvoriti, isplesti.

O svemu tome posjetitelji izložbe mogli su saznati više od autora izložbe Marijana Kovača, kao i vrsnih poznavatelja kotoripskog košaraštva kao što su Zoran Radmanić, Ksenija Virgej, Anica Jauk koji su dali svoj veliki doprinos organizaciji spomenutog događaja.

Povijesnim podacima, kao i suvremeno medijski popraćenim sadržajima u organizaciji izložbe sudjelovali su i Romina Volar, Dario Hrašćanec i Diana Šarek uz svesrdnu pomoć kotoripskog načelnika Daria Friščića. Nikako se ne smiju izostaviti niti mnoge obitelji koje su ustupljenim fotografijama, dokumentima i spoznajama bili autentični povijesni izvori podataka vezanih uz tematiku izložbe - Sović, Maltar, Trojko, Zvošec, Škoda, Pogorelec, Čukulic, Virgej i mnogi drugi pojedinci.

Uz izložbu je izdana i brošura o povijesti košaraštva za koju je, uz fotografije Marijana Kovača, tekst napisala Ksenija Virgej. Spomenimo i da je želja organizatora izložbe kao i Općine Kotoriba zaštititi vještinu pletenja korpi i korpariju kao nematerijalno kulturno dobro te je pokrenuta inicijativa u tom smjeru. Ujedno se namjerava pronaći mjesto za stalni postav ove izložbe kako bi ista postala dio buduće turističke ponude Kotoribe.

Uz izniman broj posjetitelja izložbe rado viđeni gosti bili su i zamjenik župana Josip Grivec, načelnik mjesta Mlinarci u Mađarskoj János Kósa, kustosica Muzeja Međimurja Čakovec Janja Kovač, kao i ravnateljica Osnovne škole Jože Horvata Snježana Matoš, vijećnici Općinskog vijeća Općine Kotoriba te predstavnici mjesnih udruga.

Svi su oni u knjigu dojmova upisali vlastite impresije nakon razgledane izložbe te se složili u jednom - kotoripske korpe i korpoši moraju biti sačuvani od zaborava za generacije koje dolaze, a kojima pripada i mladi Luka Car, učenik petog razreda koji je savladao vještinu pletenja korpi i istu pokazao na samoj izložbi uz iskusnije i vješte korpoše.

ŽUPNA CRKVA KOTORIBE 

Crkva Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije i Svetog Križa.

Ljudi uvijek vole pratiti svoju prošlost te uspoređivati kako je danas.
Evo ukratko povijesti Župne crkve Kotoriba koja se zove Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije i Svetog Križa.

Među najveće i najljepše građevine, gotovo svakog našeg mjesta, ponosno stoji crkva, starijeg ili novijeg datuma.
Svojim vitkim i visokim tornjevima, koji se u međimurskoj ravnici na daleko primjećuju , upozoravaju nas na daleku prošlost našeg marljivog čovjeka.

Bez tehnike i mehanizacije marljivim svojim rukama stekao je i napravio ono čemu se danas možemo samo diviti.
Povijest nam jasno dokazuje da je međimurski čovjek bio uvijek jako vezan uz svoju crkvu.
Mogao je biti i nepismen, ali svojim jednostavnim srcem i širinom svoje plemenite duše učio je u toj crkvi kako se ulazi u međuljudske odnose, kako se oprašta i ljubi, te kako mora biti pošten i karakteran.
U njoj je istočio teške i patničke suze, doživljavao najveće radosti i uvijek novom nadom odlazio u svoje životne pothvate.
S crkvom se naš čovjek rađao i umirao. U dugoj dvijetisućgodišnjoj povijesti kršćanstva, u trinaeststoljetnoj povijesti Hrvata katolika, već nešto više od dvijesto godina stoji i naša župna crkva, na dugo i široko najveća i najljepša.

Crkva Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije i Svetog Križa najveća je međimurska crkva, a i mnogo dalje.
To je prvi dojam svakog posjetioca: Zadivi ga divan, velik i skladan prostor.

Prije današnje crkve na tom mjestu bila je stara drvena kapela svetog Križa podignuta 1698.god. Kapela je imala drveni kor - pjevalište i drveni toranj koji je bio prekriven hrastovom šindrom.
Sadašnja crkva građena je od godine 1776. najvećim troškom župljana kao i ostalih darovatelja.
Posvećena je dne 05.09.1784 god. po biskupu Antunu Zlatariću. Crkva se gradila za vrijeme župnika Jakova Hunjadi iz Donjeg Vidovca, kada je naše mjesto pripadalo pod župu Donji Vidovec.
Visoki zvonik, koji je natkiven baroknom kapom, veoma je lijepog ovalnog oblika sa završnim visokim križem. Crkva je od opeke i kasnobaroknog stila, 42 m dugačka, sa zvonikom 46 m dugačkim, 16 m široka 1 16 m visoka. Sam toranj je visok 57,25 m.
Crkva nema ni grobnica niti nadgrobnih ploča. Postoje dvije ploče sa natpisima. Jedna je iznad vratiju koja vode iz crkve u staru sakristiju, sada kapelu sv. Franje a govori o obnavljanju crkve.
Druga ploča je iznad vratiju sadašnje sakristije, a govori o posveti crkve.
Crkva je osvijetljena s dva niza prozora koji su polukružni i vitraji, tj. oslikani posebnom tehnikom slikanja na staklu.

U svetištu je s desne strane glavnog oltara oslikan prozor Sv. Obitelji, a s lijeve strane glavog oltara Sv. Leopold Mandić.
U lađi crkve, s desne strane, lijepi su prozori Sv. Mihaela, Krštenje Isusovo (zove se još i prozor Sv. Ivana Krstitelja) i sv. Rok.
S lijeve strane u lađi su prekrasni prozori: Sv. Klare, Sv. Ane i Sv. Katarine. Prozori izgledaju na oko maleni, a svaki ima 5 kvadrata.

Najljepše što se nalazi u crkvi je svakako veličanstveni glavni oltar 7. Žalosti Majke Bozje i Sv. Križa. Oltar je drveni.
U lađi crkve su još oltari: Sv. Tri Kralja, Sv. Antuna Sv. Nikole i Sv.Florijana.
Poput drugih međimurskih crkava, i crkva u Kotoribi jednobrodna je građevina longitudinalnog tipa, kojoj svetište završava poligonom.
Vanjska jednostavnost crkve u ugodnu je kontrastu s unutrašnjošću, gdje snažni pilastri s bogatim profilacijama pri vrhu ne samo što podupiru svodove crkve već ih ukrašavaju.
Ta najveća međimurska crkva smještena je na južnoj periferiji mjesta, poret lijepe tratine. Crkva je osvijetljena s dva niza prozora, od kojih su donji veći , a gornji manji. U svetištu su u duhu baroka u iluzionističkim nišama prikazani likovi Sv. Jeronima i Sv. Gregora te likovi  
Inventar crkve potječe iz druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća. Arhitektura glavnog oltara s kanaliranim kolumnama, pozlačenim kapitelima daje klacistički ugođaj. Na velikoj menzi dominira visoki i lijepi tabernakul s konveksnim vratašcima i s vitkim klasicističkim stupićima.
Na njemu je Marijin kip . Na sredini retabla dominira veliko raspeće s anđelčićima koji lebde i hvataju Kristovu krv.
Povrh križa nalazi se reljef Presvetog Trojstva a postrance među stupovljem stoje veliki kipovi Marije Magdalene, Sv. Ivana, Sv. Petra i Pavla.
Dvojaki patrocinij toga oltara podsjeća posvetom sv. Križa na vrijeme kada je u mjestu nekoć bila kapela Sv. Križa, podignuta u spomen oslobođenja od Turske opasnosti.
Pobočni oltari Sv. Nikole i Sv. Florijana također nas podsjećaju na burnu prošlost Kotoribe . Ispod lika Sv. Nikole , zaštitnika od poplava, vide se drveni mlinovi , a ispod Sv. Florijana, zaštitnika od pošara , vide se kućice u plamenu , s reljefima koji prikazuju žrtvu abrahomovu, Mojsija s mjedenom zmijom i Sv. Jelenu Križaricu , daje dojam raškoši.
Na prozračnom baldahinu nalazi se kartuša s natpisom:"Dominus dabit verbum evangelizantibus virtute multa,Psalmus 67-1781." Te godine propovjedaonica je i napravljena.
Na koru nalaze se orgulje iz god. 1902. s 20 registara pneumatičke i dva manuala (dva reda svirala). Nabavljene su od tvrtke Josipa Angstera iz Pečuha.
je najveća u međimurju,a i mnogo dalje. Tu istinu potvrđjuje još davne 1793. god. kanonski vizitator Stjepan Kolosvari kad je nakon pohoda Kotoribi napisao da je Kotoriba dobila veličanstvenu crkvu, koja bi se po svojoj arhitekturi mogla prije nazvati bazilikom negoli župnom crkvom. (Bazilika je još i počasni naziv za jednu lijepu, veliku i prostranu crkvu s posebnom namjenom:proštenja, samostanska itd.)
Poput drugih međimurskih crkava i crkva u Kotoribi ima jednu lađu, longitudinalnog tipa (zaobljenog), kojoj svetište završava poligonom (može se obilaziti oko oltara).
Vanjska jednostavnost crkve u ugodnom je kontrastu s unutrašnjošću, gdje snažni pilastri s bogatim profilacijama pri vrhu, ne samo što podupiru svodove crkve, već ih i ukrašuju.
Kao što je i lijepa i skladna građevina izvana tako posebno i još više zadivljuje svakoga svojim skladnom nutrinom. Svojom prostornošću i veličinom budi u čovjeku posebne osjećaje
Toj ljepoti prostora doprinose slike koje se nalaze po zidovima i stropu crkve.

Kotoripska skupina govora - nematerijalno dobro RH

Kotoripska skupina govora proglašena je 27. ožujka 2017. godine nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske i upisana u Registar kulturnih dobara, a spominje se i u knjizi "Nematerijalna baština Međimurja", čiji ulomak nam je ustupio za ovu prigodu Muzej Međimurja Čakovec.

Nematerijalna baština Međimurja - Kotoripski i štrigovski govor  materijal ustupa Muzej Međimurja Čakovec

POZNATI KOTORIPČANI

KOTORIPSKI UMJETNICI - KNJIŽEVNI, LIKOVNI, GLAZBENI...
U svojoj višestoljetnoj povijesti Kotoriba je dala niz književnika, likovnih umjetnika, glazbenika, zborovoða. Neki su tu roðeni, drugi su životom i radom vezani uz Kotoribu; i jedni i drugi zaslužuju da se spomenu.
U Kotoribi je 28. Listopada 1718. Roðen IGNAC SENTMARTONI STARIJI. Kao mladiæ stupio je u samostan isusovaca u Zagrebu, godine 1735. Najprije studira u Grazu, potom u Beèu gdje je završio studij filozofije, teologije, matematike i fizike. Vec s dvadeset godina profesor je matematike u Varaždinu, kasnije i u Zagrebu.Proèuo se kao izvrstan matematièar, pa je portugalski kralj Ivan V. zatrazio da bude jedan od eksperata koji æe odrediti granicu sa Španjolskom u Juznoj Americi.Zbog toga što je digao glas protiv ugnjetavanja tamošnjeg stanovništva u Brazilu , bio je zatvoren. No, osobnim zauzimanjem same carice Marije Terezije, osloboðen je i vratio se u domovinu 1780. godine. Neko je vrijeme živio i u Meðimurju. Buduæi da je bio ukinut isusovaèki rad 1773. Sentmartoni je, meðu ostalim, bio župnikom u Belici. Umro je u Èakovcu 1793. godine.

IGNAC SENTMARTONI MLAÐI roðen je 17. Veljaèe 1743. Školovao se u Varaždinu i Grazu. Nakon svršenog studija teologije, predaje kao profesor u Varaždinu i Zagrebu.U Varaždinu je proredio hrvatsku gramatiku na njemaèkom jeziku i objavio je 1783. u Varaždinu. Djelo i danas ima svoju važnost.

Od glasovitih i manje poznatih Kotoripèana izdvajamo JURJA LEHPAMERA, roðenog u Samoboru koji je boravio pet godina u Kotoribi, gdje je bio orguljaš, uèitelj i notar trgovišne opæine. U Kotoribu je došao 1791. godine.Kanonska vizitacija godine 1793. bilježi o Jurju Lehpameru da je "ludi magister" star trideset godina, da je "notarius oppidi" i da govori hrvatski, latinski i njemaèki. Taj podatak govori da se u njegovo vrijeme, potkraj 18. stoljeæa u Kotoribi uredovalo na hrvatskome jeziku, a ne na maðarskom, koji opæinski bilježnik nije znao. Nakon odlaska s Kotoribe Juraj Lehpamer je godine 1796. objelodanio hrvatsku pjesmaricu PHILOMELA SACRA s podnaslovom Slavuj sveti prilaže hrvatske popijevke za posebne blagdane u godini, skupljene i zapisane trudom Jurja Lehpamera, godine Gospodnje 1796. Ta pjesmarica je najljepša hrvatska pjesmarica iz starijeg razdoblja, koja osim crkvenih pjesama sadrži i sprièavanja. Velikim je dijelom meðimurske provenijencije. Na taj zakljuèak navodi ènjenica što se neke pjesme iz te pjesmarice podudaraju sa zbirkom hrvatskih puèkih popijevaka iz Meðimurja dr. Vinka Žganca (1925.g.), a buduæi da je njegova pjesmarica objavljena odmah nakon njegovog odlaska iz Meðimurja.Najvjerojatnije su mnogi materijali nastali u Meðimurju, odnosno u Kotoribi.Pjesmarica J. Lehpamera ostala je u rukopisu, èuva se u Sveuèilišnoj knjižnici u Zagrebu, sign. R 6838

Meðu brojnim kotoripskim orguljašima posebno mjesto zauzima VINKO BALOG. Kotoripèani ga pamte kao izvrsnog orguljaša, velikog rodoljuba i marljivog poljoprivrednika i pèelara. Mještani su ga naprosto zvali "naš kantor". Skladao je više od dvadeset crkvenih popijevaka. Nekoliko sinova nauèio je svirati orgulje, a jedan od njih Franjo, postao je sveæenik i župnik u Donjem Vidovcu.

Godine 1915.,10.ožujka rodio se u Kotoribi JOŽA HORVAT, suvremeni hrvatski književnik, svjetski moreplovac i enfant terrible hrvatske književnosti. Godine 1939. objavljuje roman SEDMI BE, autobiografsko djelo o zagrebaèkim srednjoškolcima. Nakon ratnog puta partizanskog borca,1952. doživljava kritiku jer je scenarijem za film CIGULI MIGULI kritizirao tadašnji birokratsko-partijski rezim. Trazi utoèište, najprije u lovi i šumi - tako nastaje NI SAN NI JAVA (Crvena lisica) izvarendan antiratni roman MAÈAK POD ŠLJEMOM (1962.), a onda - nakon puta svjetskim morima- djela tzv. morske faze : putopis BESA, te romani OPERACIJA STONOGA i WAITAPU. No, to nisu i posljednja djela jer je izašla knjiga MOLITVA PRIJE PLOVIDBE, svakako knjiga znakovita naslova.

Za Horvata kritika ustvrðuje da je pisac "poetike života" : to æe reæi da se prijelomni dogaðaji odzrcaljuju u njegovim djelima, djela su umjetnièki dokument jednog iznimno bogatog života. Jasno, u tom æe konteksu svoje mjesto naæi i zavièaj, Meðimurje i posebice Kotoriba. Zanimljivo je, primjerice, a nadasve znakovito da se Joža i na putu po oceanima, na velikom svjetskom krugu s nostalgijom sjeæa svoje Kotoribe. Veliki hrvatski književnik i svjetski putnik nikad nije zaboravio zavièaj, on se kao nit provlaèi u gotovo svakom njegovom djelu:
"Kotoriba. Moje djetinsvo bilo je selo, dremljive kuèice duz vijugava puta, mutna i plava rijeka Mura, pašnjaci, polja i vrbici i iznad svega ptice! Mnoštvo ptica! Zebe, sjenice, èešljugari, svraèci strnadice, palèiæi, vuge, pupavci, zlatovrane - i tko æe ih sve izbrojiti i nadjenuti im imena (...). još su mi i danas u živom sjeæanju te jeseni.Vrtovi puni voæa, na polju zlatna strništa, vozovi bundeva, dozreli kukuruzi, suncokret, lan..........

FRANJO BALOG sveæenik u miru, roden 18. rujna 1916.g. Nakon završenog studija blagoslovije, za sveæenika zareden 1941.g. od nadbiskupa Alojza Stepinca. Mladu misu služio je u rodnom mjestu Kotoribi te iste godine. Službovao je u Donjem Vidovcu.To je bio èovjek pjesnièke duše s mnogo proèitanih knjiga iz kojih je crpio primjere za svoje propovijedi, ali i primjeri iz svakodnevnog života i prakse neprekidno su ga nadahnjivali i o njima je pisaoFranjo Balog piše veæ u gimnazijskom listu "Zumbul", nastavlja u bogosloviji gdje dobiva teme od svojih pretpostavljenih. Pisao je za glasnik"Gospa Lurdska", "Luc", "Obitelj","Glasnik srca Isusova i Marijina" itd. Piše uglavnom crtice,prikaze i pjesme, èesto pod pseudonimom Aco Vidoveèki.Teme ne bira posebno, nego kako dodu. Kaže:"Kad zašumi ušima, uzimam pero i pišem." Svjedoci smo njegovih mnogobrojnih pjesama objavljenih u "Kotoripskom vjesniku" i "Medimurju".

Meðimurje, rodni kraju, ti si moje ja sam tvoj
Meðmurje zavièaju najljepši si kraju moj
Si se fale i popevlju, Dravom, Savom, gorjem, morjem
a ja mali, mali èovek svojim dragim Meðimurjem
Moèi, mali, mi veliju, kak pred tristo negda ljeta
ja smehom njim odvraèamnigde ljepše kak v mom kraju,
gde je slatko i vumret
Sakom v joèi gledat smemo, smehom reèi ne poreèinikom
nikaj nesmo dožni, nikaj nikom nesmo krivi
Medimurje nek nam živi...

FRANJO NAР, umirovljenik-poljoprivrednik, roðen 9. svibnja 1920. g.Svojim pjesmama se javlja u "Kotoripskom vjesniku". Izražava se puèkom pjesmom, u kojoj obraðuje svakodnevne teme. U zadnje vrijeme pojavljuje se sve manje zbog narušenog zdravlja, ali u pripremi ima nešto što æe vjerojatno ugledati svijetlo dana. Svoje zanimanje za zemlju, za košaru, odnosno za rad pokazuje i u ovim pjesmama:

KOTORIBA
U kliještima Mure i Drave gdje su plodna polja i rastu trave,
tu se veæ odavno nešto giba, to je naša Kotoriba.
Po tvrðavi ime je dobila,svojim proizvodima u svijet se probila.
Svojim košarama poplavila cijeloga svijeta.
Gdje je rijeka Mura, tu je granica i riba,pokraj Mure plodna nizina,
gdje sada uspijeva vrbova šiba,iza nje se širi i krije naša Kotoriba.
Prošlo je vrijeme Zrinskih,tvrðavi ni traga nema,
Kotoriba nije fraza,a ni stara šema.
Nalik je na gradiæ,to je naša davna tema.