Ivan Rusak, ing. i drugi
 
KOTORIPSKI UMJETNICI - KNJIŽEVNI, LIKOVNI, GLAZBENI
 
U svojoj višestoljetnoj povijesti Kotoriba je dala niz književnika, likovnih umjetnika, glazbenika, zborovođa. Neki su tu rođeni, drugi su životom i radom vezani za Kotoribu; i jedni i drugi zaslužuju da se spomenu.
 
U Kotoribi je 28. listopada 1718. rođen Ignac Sentnartoni Stariji. Kao mladić stupio je u samostan isusovaca u Zagrebu, godine 1735. Najprije studira u Grazu, potom u Beču gdje je i završio studij filozofije, teologije, matematike i fizike. Već s dvadeset godina profesor je matematike u Varaždinu, kasnije i u Zagrebu.
 
Pročuo se kao izvrstan matematičar, pa je portugalski kralj Ivan V. zatražio da bude jedan od eksperata koji će odrediti granicu sa Španjolskom u Južnoj Americi. Zbog toga što je digao glas protiv ugnjetavanja tamošnjeg stanovništva u Brazilu, bio je zatvoren. No, osobnim zauzimanjem same carice Marije Terezije, oslobođen je i vratio se u domovinu 1780. godine. Neko je vrijeme živio i u Međimurju. Budući daje bio ukinut isusovački rad 1773. Sentmartoni je, među ostalim, bio župnikom u Belici. Umro je u Čakovcu 1793. godine.
Ignac Sentmartoni Mlađi rođen je 17. veljače 1743. Školovao se u Varaždinu i Grazu. Nakon svršenog studija teologije, predaje kao profesor u Varaždinu i Zagrebu. U Varaždinu je priredio hrvatsku gramatiku na njemačkom jeziku i objavio je 1783. u Varaždinu. Djelo i danas ima svoju važnost.
 
Od glasovitih i manje poznatih Kotoripčana izdvajamo Jurja Lehpamera, rođenog u Samoboru koji je boravio pet godina u Kotoribi, gdje je bio orguljaš, učitelj i notar trgovišne općine. U Kotoribu je došao 1791. godine.
 
Kanonska vizitacija godine 1793. bilježi o Jurju Lehpameru daje "ludi magister" star trideset godina, da je "notarius oppidi" i da govori hrvatski, latinski i njemački. Taj podatak govori da se u njegovo vrijeme, potkraj 18. stoljeća u Kotoribi uredovalo na hrvatskome jeziku, a ne na mađarskom, koji općinski bilježnik nije znao. Nakon odlaska iz Kotoribe Juraj Lehpamer je godine 1796. objelodanio hrvatsku pjesmaricu Philome-la sacra s podnaslovom Slavuj sveti prilaže hrvatske popijevke za posebneblagdane u godini, skupljene i zapisane trudom Jurja Lehpamera, godine Gospodnje 1796. Ta pjesmarica je najljepša hrvatska pjesmarica iz starijeg razdoblja, koja osim crkvenih pjesama sadrži i spričavanja. Velikim je dijelom međurske provenijencije. Na taj nas zaključak navodi činjenica što se neke pjesme iz te pjesmarice podudaraju sa zbirkom hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja dr. Vinka Žganca (1925. g.), a budući da je njegova pjesmarica objavljena odmah nakon njegovog odlaska iz Međimurja. Najvjerojatnije su mnogi materijali nastali u Međimurju, odnosno u Koto-ribi.
Pjesmarica J. Lehpamera ostala je u rukopisu, čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, sign. R 6838.
 
Na kraju pjesmarice je olovkom dopisana pjesma čiji početak glasi:
 
Vse stvorenje veselo postaje,
Protuletje kada nam nastaje.
Zima prodje, turobnost premine,
Ribe, vode, zverine, planine,
Vse se ljubi, vse se obimlje.
 
Medu brojnim kotoripskim orguljašima posebno mjesto zauzima Vinko Balog. Kotoripčani ga pamte kao izvrsnog orguljaša, velikog rodoljuba i marljivog poljoprivrednika i pčelara. Mještani su ga naprosto zvali "naš kantor". Skladao je više od dvadesetak crkvenih popijevaka. Nekoliko sinova naučio je svirati orgulje, a jedan od njih, Franjo, postao je svećenik i župnik u Donjem Vidovcu.
 
Prije Baloga spomenimo orguljaša Florijana Siladija, koji je bio samouk, no strasna želja učinila gaje vrsnim orguljašem u kotoripskoj crkvi.
 
Premda nije rođen u Kotoribi, nego u Vratišincu 1882. godine, Juraj Lajtman svojim je djelovanjem kao župnik ostavio znatnih tragova u svojoj župi. Djelovao je u jeku pojačane mađarizacije Međimurja pa je sav svoj rad usmjerio buđenju i očuvanju nacionalne svijesti. Među ostalim, sastavio je molitvenik Jezuš, ljubav moja, napisan u kajkavsko-štokavskoj varijanti. Umro je 1964. godine.
 
U Subotici je 18. svibnja 1994. g. umro o. Leto Lukša, veliki branitelj hrvatske riječi, promicatelj hrvatske nabožne popijevke, voditelj i savjetodavac mladih naraštaja međimurskih.
Govorio je hebrejski, grčki, ruski, njemački, engleski, francuski, talijanski i mađarski i na sve te jezike je prevodio Sveto pismo, Stari zavjet. Hrvatsku crkvenu pjesmaricu završio je i izdao prije uhićenja 1945. g. Drugo izdanje objavljuje u Čakovcu 1968. g. Treće i četvrto izdaje u Ruskom Krsturu 1979. i 1893. g. ukupno oko 10.000 primjeraka.
Rodio se u Kotoribi, 12. ožujka 1912. g., škole je završio u Varaždinu i Zagrebu. U franjevački red stupio je 1928. g., a mladu svetu misu služio je u Kotoribi, 5. srpnja 1936. g.
Boravio je u samostanu u Koprivnici, Iloku, a 1. rujna 1941. g. dolazi u Čakovec za vjeroučitelja, orguljaša i zborovođu. U to vrijeme Međimurje je okupirano od Mađara. Mladež je morala učiti u školama mađarski. Vlast pokušava narod pomađariti. Otac Leto Lukša prvi je krenuo u obranu hrvatse riječi, prvo u crkvi, a zatim u školama čakovečke župe. Bio je službeni župni orguljaš i učio je mladež pjevati hrvatske crkvene pjesme^ Učenicima je darivao hrvatski vjerski mjesečnik "Anđeo Čuvar", Glasnik Srca Isusova i Svetoga Franje", kalendar "Danica" i drugo.
Po selima Međimurja osnivao je pjevačke zborove a u samom Čakovcu osnovao je veliki dječji crkveni zbor s oko 250 pjevača. Mađarska vlast nije mu mogla posebno nauditi, protjerati ga iz Međimurja, jer je tu bio rođen i omiljen u narodu.

 
Godine 1915., 10. ožujka, rodio se u Kotoribi Joža Horvat, suvremeni hrvatski književnik, svjetski moreplovac i enfant terrible hrvatske književnosti Godine 1939. objavljuje roman Sedmi be, autobiografsko djelo o zagrebačkim srednjoškolcima. Nakon ratnog puta partizanskoga borca,
1952. doživljava kritiku jer je scenarijem za film Ciguli miguli kritizirao tadašnji birokratsko-partijski režim. Traži utočište, najprije u lovu i šumi - tako nastaje Ni san ni java (Crvena lisica) izvanredan antiratni roman Mačak pod šljemom (1962.), a onda - nakon puta po svjetskim morima - djela tzv. morske faze: putopis Besa, te romani Operacija Stonoga i Waita-pu. No, to nisu i posljednja djela jer je nedavno izašla mu knjiga Molitva prije plovidbe, svakako, knjiga znakovita naslova.
 
Za Horvata kritika ustvrduje da je pisac "poetike života": to će reći da se prijelomni događaji odzrcaljuju u njegovim djelima, djela su umjetnički dokument jednog iznimno bogatog života. Jasno, u tom će kontekstu svoje mjesto naći i zavičaj, Međimurje i posebice Kotoriba. Zanimljivo je, primjerice, a nadasve znakovito da se Joža i na putu po oceanima, na velikom svjetskom krugu s nostalgijom sjeća svoje Kotoribe. Veliki hrvatski književnik i svjetski putnik nikad nije zaboravio zavičaj, on se kao nit provlači u gotovo svakom njegovom djelu:
 
 
 
"Kotoriba. Moje djetinjstvo bilo je selo, dremljive kućice duž vijugava puta, mutna i plava rijeka Mura, pašnjaci, polja i vrbici i iznad svega ptice! Mnoštvo ptica! Zebe, sjenice, češljugari, svračci strnadice, palčići, vuge, pupavci, zlatovrane - i tko će ih sve izbrojiti i nadjenuti im imena (...). Još su mi i danas u živom sjećanju te jeseni. Vrtovi puni voća, na polju zlatna strništa, vozovi bundeva, dozreli kukuruzi, suncokret, lan. Na rubu šumarka guguću divlji golubovi, i oni se spremaju na put. Skupljaju se grlice. Nepregledno jato čvoraka premeće se u zraku, odlaze i oni, sele... U otužnom, sivom i siromašnom kraju daleko na sjeveru ti odlasci ptica nagoviještali su nama djeci da negdje daleko moraju postojati druge zemlje, nama nepoznat svijet." (...) Onda bi posve opustjela polja, stigle bi kiše, mrazevi i guske! Iz mađarskih ravnica prelijetala su u sumrak nepregledna jata divljih gusaka. Ponekad zbog magle, ponekad zbog mraka nismo ih vidjeli, ali bismo dugo u noć slušali njihovo gakanje. Majka moga oca, slijepa starica, govorila bi: Sele se... Idu gde bu im bolje... Idu prek morja vu zemlju gde je toplo kak vu krušnoj peći, a sonce velko kakti mlinski kamen!"
 
 
Franjo Balog svećenik, rođen 18. rujna 1916. g. Nakon završenog studija bogoslovije, za svećenika je zaređen 1941. g. od nadbiskupa Alojzija Stepinca. Mladu misu služio je u rodnom mjestu Kotoribi te iste godine. Službovao je u Donjem Vidovcu.
To je čovjek pjesničke duše s mnogo pročitanih knjiga iz kojih je crpio primjere za svoje propovijedi, ali i primjeri iz svakodnevnog života i prakse neprestano ga nadahnjuju i o njima je mnogo pisao.
Franjo Balog piše već u gimnazijskom listu "Zumbul", nastavlja u bogosloviji gdje dobiva teme od svojih pretpostavljenih. Pisao je za glas-nik "Gospa lurdska", "Luč", "Obitelj", "Glasnik srca Isusova i Marijina" itd. Piše uglavnom crtice, prikaze i pjesme, često pod pseudonimom Aco Vidovečki.
Teme ne bira posebno, nego kako dođu. Kaže: "Kad zašumi u ušima, uzimam pero i pišem." Svjedoci smo njegovih mnogobrojnih pjesama objavljenih u "Kotoripskom vjesniku".
 
KAK BI TO BILO
 
Kak bi to bilo...     
da se nazaj ziđemo      
vu rodni hiži       
za starim dugim stolom      
vu kuhinji       
- mama!       
       
Kak bi to bilo...       
mi dva sami       
ti bi mi gledala v oči       
koje su toliko put iskale tebe       
po dnevu      
i v noći      
ar spati ni bilo moči.       
Zakaj... ?
bilo je teško
i zato sem iskal mama
kaj bi se stisnul k tebi
kak onda dok sem bil mali
dok smo tolko puta
v hižici naši skupa zaspali
 
Je.. je..
kak bi to bilo?
 
Al tebe nega
ti si na grobiču sama
v novi hižici Božji
i ja sem ovdi sam
kakti željar
 
O vrni se
vrni sim
k meni
- mama...
 
Franjo Nađ, umirovljenik-poljoprivrednik, rođen 9. svibnja 1920. g. Svojim pjesmama se javlja u "Kotoripskom vjesniku". Izražava se pučkom pjesmom, u kojoj obrađuje svakodnevne teme. U zadnje vrijeme pojavljuje se sve manje zbog narušena zdravlja, ali u pripremi ima nešto što će vjerojatno ugledati svjetlo dana. Svoje zanimanje za zemlju, za košaru, odnosno za rad pokazuje i u ovim pjesmama:
 
KOTORIBA
 
U kliještima Mure i Drave
gdje su plodna polja i rastu trave,
tu se već odavno nešto giba,
to je naša Kotoriba.
Po tvrđavi ime je dobila,
svojim proizvodima u svijet je probila.
Nekad preko "Interpleta",
sada "Medimurjepleta".
Svojim košarama poplavila cijeli svijet.
Gdje je rijeka Mura, tu je granica i riba,
pokraj Mure plodna nizina,
gdje sada uspijeva vrbova šiba,
iza nje se krije i širi naša Kotoriba.
Prošlo vrijeme Zrinskih,
tvrđavi ni traga nema,
Kotoriba nije fraza, a ni stara shema.
Nalik je na gradić,
to je naša dnevna tema.
 
 
Ivan Balog , umirovljenik. "Bio sam obični svaštar" - kaže ilustrativno za sebe, jedan od kotoripskih pučkih pjesnika.
To njegovo "svastarenje" na različitim poslovima, najčešće teškim i mukotrpnim, tjerali su ga da tu mukotrpnost nečim razbije. Svaki je to radio na svoj način, a on je "klepao" stihove. Puno njih ostalo je zapisano na papiru, no još više u njegovoj glavi. U to smo se uvjerili kada nam je mnoge tečno recitirao.
Dugo se sa svojim pjesničkim umijećem dvoumio izaći u javnost. No, "led je bio probijen" nedavnim njegovim predstavljanjem javnosti (reportaža u lokalnom listu "Međimurje").
Objavljujemo jednu, od aktualnih, u zbiru mnogih. Napisana je 25. lipnja 1993.
 
NJIMA ZVONE ZVONA
 
Hrvatskim poginulim braniteljima zvone zvona
Sunce za njih izgubilo je svoj sjaj,
Srca su njima stala i nestalo je u njima posljednjeg tona
I tako su pošli zemlji u zagrljaj.
 
Mi smo njima zahvalni što su u obranu stali
Da sačuvaju grudu Hrvatsku, svoje živote su dali.
Svakog petka ko jecaj njima zvone zvona,
Cijela Hrvatska zbog njih u tugu tone.
 
 
 
Pučki pjesnik Luka Balog rođen je u Kotoribi 4. studenog 1929. godine - radio je u špediciji i "Grozdu". Sada je u mirovini. Iz njegove neobjavljene zbirke objavljujemo pjesmu Međimurec:
 
Ja sam pravi Međimurec
kruh kuruzni mi je bratec
kalampera navek žvačem
i sirutkom se natačem
kolače bi jel al'nemam
i s koržnjačom ja se štimam
puno hižu dece imam
i ž njimi se isto štimam
cmizdravi su kak cigani
ali su ne nevaljani.
 
Ivica Šebestijan rođen je u Kotoribi, 30. prosinca 1956. g. gdje završava osnovno obrazovanje. Godine 1975. maturira na Graditeljskoj školi u Čakovcu a iste godine upisuje Višu graditeljsku školu u Varaždinu. Ivica se slikanjem bavi od rane mladosti, a najuspješnija platna su mu zelene sjene. U "zelenim sjenama" objedinio je Međimurje-gornje i donje i na paleti dokazao slikarsko majstorstvo.
Imao je više samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu, a sudjelovao je na preko 20-tak skupnih postava u tuzemstvu.
Ivicu Šebestijana uspoređuju sa slavnim slikarom Dalijem. U početku stvara u realizmu, a sa svojim "Zelenim sjenama" prikazao se kao pravi nadrealist.
 
Ivica Šebastijan je i pjesnik.
Objavljujemo njegovu pjesmu Ruke prijatelja:
 
Bio sam manji od jednog života
Slabiji od jedne smrti.
I tako malen kao sitan bog
slabašan
kao sitno biće
sjetim se svog prijatelja
jednog - u životu
jednog u životu.
Osjetim nešto veliko - u svom životu
osjetim nešto snažno
u svom životu
osjetim - stisak ruke
svog prijatelja.
 
Vlado Šebestijan rođenje u Prelogu, 21. srpnja 1963. g. Po zanimanju je grafičar. Slikanjem se bavi 15-tak godina. Od rođenja živi i radi u Koto-ribi. Povremeno izrađuje minijaturne skulpture iz tvrdog drveta.
 
Vlado Šebestijan svojim djelima prikazuje murske, riječne krajolike bez ljudskog lika. Ulogu lika preuzimaju stabla koja se savijaju, naginju jedno prema drugom, pričaju, plešu, ispisuju slova, kupaju se u vodi i gledaju u njenom zrcalu. Imao je više samostalnih i skupnih izložbi. Najuspješniju grupnu izložbu imao je u Munchenu 1992. godine.
 
 
Dragica Markan, r. Siladi rođena je 1942. g. Od rane mladosti, još u osnovnoj školi, bavi se slikarstvom, tehnikom ulja na platnu. Njezin realizam, dubina slike, prekrasno lišće, prekrasno nebesko plavetnilo govore o darovitoj, vrijednoj umjetnici. Stvara slike velikog formata. Dosad je izlagala na nekoliko grupnih izložbi.
 
Alojzije Rusak rođen je u Donjoj Dubravi, 21. lipnja 1951. g. Od 1960. g. živi u Kotoribi. Radio kao soboslikar i željezničar Kotoribi, a od 1992. g. radi u Austriji. Slikanjem se bavi od desete godine života. Prekrasne su realističke slike Alojzove olovkom, temperom i uljem.
Ivan Valpatić rođen je u Kotoribi. Radi na željezničkom kolodvoru Kotoriba. Dolaskom na željeznicu u slobodno vrijeme slika, uljem na platnu u stilu realizma. Slike je podijelio, a neke čuva u privatnoj kolekciji.