Svi stariji u Kotoribi dobro se sjećaju križarske organizacije koja je okupljala veliki broj članova. U Kotoribi križarska organizacija je nastavak orlovske organizacije koja je bila osnovana 1923. g. kao Hrvatski orlovski savez (HOS), a zabranjen 1929. g. uvođenjem diktature kralja Aleksandra. Kratko vrijeme nije bilo nikakve organizacije jer su pooštrene policijske mjere. Tek 1932. g. osnovano je križarska organizacija. Što je ona bila? Da bi se sačuvala hrvatska mladež, vodeći ljudi HOS-a osnovali su Križarsku organizaciju kojoj je na čelu bilo Veliko križarsko bratstvo, kratica VKB. Godine 1992. ponovno je križarstvo obnovljeno u nekim krajevima Hrvatske odlukom starih članova. Osnovna misao Orlova i Križara bila je odgojiti samoga sebe, biti dosljedan vjernik i biti Kristov apostol.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Da to nije bila nikakva politička organizacija, svjedoči i njeno geslo: ŽRTVA - EUHARISTIJA - APOSTOLAT, dakle organizacija vezana uz crkvu.

Osnovni cilj bio je okupljati mlade, u katoličkom duhu ih odgajati da postanu pošteni ljudi.

Križarska organizacija u Kotoribi osnovana je 10.-17. travnja 1932. g. pod vodstvom župnika vlč. Stjepana Maleca i misionara oca Tome Jag-rića, profesorice Marice Stankovic, koja je službovala na Pedagoškoj školi u Čakovcu, te domaćih učiteljica Jelene Šantek i Jelene Nestl.

Prvi predsjednik Križarskog društva bio je gospodin kantor Vinko Balog, kojeg je kasnije naslijedio Ivan Škoda, a do okupacije Florijan Fundak.

 

 

Bratstvo i sestrinstvo imalo je svoju bogatu knjižnicu kojom se služilo cijelo mjesto i iz nje crpilo bogatstvo znanja i povijest hrvatskog naroda. Bratstvo kao i sestrinstvo djelovalo je bogato na kulturnom i prosvjetnom polju priređujući razne priredbe i manifestacije. Te iste godine 1932. g. bio je osnovan crkveni zbor pod ravnanjem vlč. Maleca i kantora Vinka Ba-log. Na prvom nastupu bila je izvedena prelijepa Pihlerova misa Gospodine, pomiluj koja se još i danas pjeva u svečanim zgodama, a izvedena je prilikom mlade mise prečasnog gsp. Ivana Kneza, na mladoj misi 1935. g. Andrije Dolenčića, 1936. g. velečasnog Letosa Lukše, Škoda Sofronija i 1940. g. Martina Ostrognjaja.

Posebnu svečanost Križari su priredili vlč. I. Knezu. Bakljadom, budnicom i svečanom procesijom dopratili su svećenika od kuće do crkve.

 

Kroz cijelo razdoblje svog postojanja održavane su mnoge priredbe. U jednoj godini izvodile bi se obično dvije priredbe, jedna ozbiljnog a druga šaljivog karaktera, kao npr. Blaženi Nikola Tavelić i Putovanje u Pušću Bistru. Priredbe kojih se danas sjećaju stari Križari su: Garcija Moreno, Hajduk Fernando, Otac Mihovil, Blaženi Nikola Tavelić Ribarica Marta, Rimske ropkinje i drugi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kruna svega bio je Euharistijski kongres u Čakovcu, kamo se išlo pješice i to gotovo svi članovi Bratstva i Sestrinstva.

Na tom kongresu bio je prvi susret s mladim i poletnim nadbiskupom dr. Alojzijem Stepincom. Nakon toga i u Kotoribi mu je priređen svečani doček uz pjesmu, narodnu nošnju, konjanike i bicikliste. Tom prilikom, njemu u čast izveden je igrokaz Garcija Moreno.

Tada su jugoslavenski žandari neke od sudionika maltretirali, a neke su pozvali na sud. Svake godine organizirana je proslava Papina i Majčina dana, te socijalnog dana i mnogih drugih proslava po susjednim križarskim bratstvima. Često se odlazilo u D. Kraljevec, Goričan, M. Suboticu, Podbrest, Varaždin, Štrigovu, Ludbreg i Nedelišće.

Održavale su se i trodnevne duhovne vježbe koje je vodio prečasni gosp. Ive Suić i Duka Marić.

Posebni rad bio je s mladima pod rukovodstvom gospodina Stjepana Seličanca, koji je bio duša sveg zbivanja kao i urednik lista "Naš put", križarskog glasila koje je izlazilo u Kotoribi.

Društvo je bilo podijeljeno na satnije: Mali križari od 7- 12. g. Avangarda od 12.- 15. g. i Veliki križari od 15. g. na dalje.

 

 

Žene su uz ovu podjelu imale i svoje starješice (udane žene). Simbol križara bio je barjak s bijelim križem, a mali križari su imali trokutaste barjake u raznim bojama. Postojali su i tzv. kumovi barjaka, to su bili imućniji mještani koji su kupovali barjake, jer je neimaština bila velika. Mali križari često su odlazili na logorovanja, a na proslavu Dana križara obično je dolazilo delegat iz Zagrebba, kao npr. dr. Ivan Protulipac, predsjednik Društva.

Prakticiralo se tjelesno vježbanje koje se pokazivalo na sletovima kod crkve. Križari su mnogo radili na vlastitom informiranju, primali su katolički tisak, posebno "Križarsku stražu".

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uz gospodina Stjepana Seličanca koji je uvježbavao u igrokaze, mnogo su radili velečasni Malec i njihova kuharica Sofija, koja je i sama glumila. Križarice su prije osnivanja bile u društvu "Srca Isusova". Cilj je bio sastajanje mladeži na molitvu i predavanja o odgoju. Predsjednica križari-cama za cijelo Međimurje bila je Marica Stanković. Više puta je dolazila u Kotoribu i držala predavanja. Sastanak je bio svake nedjelje od 2 - 3 sata. Predsjednica križarica u Kotoribi bila je Katarina Siladi. Na sastancima se molilo, a djevojke su i same morale sastavljati predavanja i čitati ih. Svakako moramo istaknuti gospodu Danicu Golubić, vrlo aktivnu od 1937. g. i Jelenu Šantek koja je zbog aktivnosti otjerana u Čabar, a ispratilo ju je cijelo mjesto.

 

Djevojke križarice bile su raspoređene da svake subote u svibnju i listopadu jedna nabavi svijeće i da okiti Gospin oltar. U proljeće su pripremale igrokaze koje sam već spomenula. Članice crkvenog zbora bile su obvezne svake prve nedjelje pristupiti ispovijedi i pričesti. Male križarice sastajale su se u nedjelju nakon prve mise. Često puta na sastancima je bio prisutan i župnik koji je govorio poučno.

Bilo je osnovano i društvo potpornih članica, te su žene svojim doprinosom pomagale organizirati zabave za mlade u privatnim kućama uz prisustvo roditelja. Sav taj rad nije imao nikakve pomoći ni dotacija. Sve se radilo na dragovoljnoj osnovici, a članarina, koja se ubirala, bila je simbolična. Usprkos neimaštini, Križarstvo je postalo pokret s kojima su ljudi živjeli i za što su živjeli.

 

Društvo je aktivno radilo do mađarske okupacije 1941. g. kada su Mađari okupirali i opljačkali svu križarsku imovinu, a članove progonili po logorima i zatvorima. Većina ih je pobjegla preko Drave. Dolazak socijalizma ne mijenja ništa. Križare i tada proganjaju i optužuju kao najveće neprijatelje iako nisu imali veze s politikom. Naglašavam još jednom, to je bila organizacija vezana isključivo uz crkvu s križarskim pozdravom

 

(Prema sjećanjima Stjepana Seličanca, Ljudevita Habuša, Elizabete i Mije Golubić i Nikole Trojka)