MARATONAC JOSIP HORVAT IZ KOTORIBE SLAVI SVOJ JUBILEJ: PEDESET TISUĆA PRETRČANIH KILOMETARA

Kad trčim, to sam ja

Trčati sam počeo sasvim slučajno. Najprije po poljskim putevima, skrivajući se od prolaznika. Kilometar, dva, a zatim više nije bilo kraja. Danas mi to pričinjava duhovno zadovoljstvo, a u nogama imam pedeset tisuća pretrčanih kilometara - tako govori pedesetpetogodišnji kotoripski maratonac Josip Horvat, ovogodišnji državni prvak u trčanju na 21 kilometar, u svojoj starosnoj kategoriji od 55 do 60 godina, a ujedno zaokružuje svoje kilometre na pedeset tisuća. Mnogi se zasigurno pitaju kakav je sport maraton, zašto se ljudi odlučuju na takav sport i što ih tjera da trče.

Gdje je bio početak vašeg bavljenja ovim sportom?

- Rekreativnim trčanjem počeo sam se baviti relativno kasno, u godinama kad aktivni nogometaši završavaju svoju karijeru. U to vrijeme moj brat je već trčao neke trke, pa sam odlučio probati i ja.

Pedeset tisuća kilometara, gdje su pretrčani svi ti kilometri?

- Svi ti kilometri pretrčani su na treninzima i na trkama koje se održavaju u Hrvatskoj i inozemstvu. U Hrvatskoj sam trčao sve trke koje se održavaju u gotovo svim krajevima. Najpoznatiji su Plitvički i Zagrebački maraton, dužine 42 kilometra, dok su ostale trke duge 21 kilometar.

Kada ste trčali službeno svoje prve trke?

- Prvu službenu trku trčao sam 1984. godine i to od Varaždina do Ivanca, dužine 21 kilometar. Nikada neću zaboraviti kako me je bilo strah. Prvi maraton trčao sam na Plitvicama, i za taj me kraj vežu najljepše uspomene. Doduše, za vrijeme rata ta trka se nije trčala, sada se opet trči.

- Gdje se u Hrvatskoj održavaju trke koje trčite? - Mnogo prostora bi trebalo kad bih nabrajao sva mjesta u Hrvatskoj u kojima sam trčao. Ali uz navedene trke na Plitvicama i Zagrebu najinteresantnije i najpotresnije su mi trke od Varaždina do Knina i od Varaždina do Vukovara. To su promotivne trke bez natjecateljskog karaktera. Prošle godine sam trčao na Mljetu trku zvanu "Planet Zemlja", kraj prekrasnih jezera na otoku. To je inače trka svjetskog značenja i pod zaštitom je nacionalnih parkova. Inače, kad smo već na moru, trčao sam od Nina do Zadra, i u Novalji na otoku Pagu. Tu su i brdske trke od Zagreba preko Sljemena, do Stubičkih Toplica, trka na Ivančicu, brdske trke u Slavoniji...

Maratonske trke od 42 kilometra trčao sam u Mađarskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Švicarskoj i Americi. Naravno, tu je i trka na 100 kilometara.

Kad u godini počinje trke?

- Početak mog trčanja je novogodišnja trka u Varaždinu, koja započinje u pola noći. Do sada sam tu trku trčao šesnaest puta. Zato s novogodišnjim čestitkama kasnim dvadeset i pet minuta. Ali lijepo je sa svojim kolegama dočekati novu godinu, a zbog te trke u to vrijeme jedinstvene u cijelom svijetu, Varaždin je jedinstveni grad. Natjecateljski dio trka započinje u ožujku.

Koliko trenirate i gdje trčite svoje treninge?

- Ja jako puno treniram. Za mene nema odgode treninga. Trčim po kiši, vrućini, vjetru, poledici. Maratonci ne miruju preko zime kad ostali sportovi miruju. Moja najveća pauza u posljednjih šesnaest godina bila je pet dana, kad sam vadio zub. Činilo mi se kao cijela vječnost. Bilo je prehlada, žuljeva, ali to me nije sprečavalo otrčati trening. Najviše trčim na relaciji Kotoriba-Donja Dubrava Legrad i natrag. Žitelji Donje Dubrave me dobro poznaju i već im nije nimalo čudno.

Kakvu hranu treba jesti da bi se moglo ovoliko trčati?

- Netko bi možda pomislio da je za takve trke potrebna specijalna prehrana. Nije. Jedem svu domaću hranu, samo ne jedem masno i ne jedem mnogo. Organizmu je potrebno mnogo voća, a u ovim zimskim uvjetima pijem mnogo čaja. Alkohol uopće ne konzumiram i ne pušim, kao i većina mojih kolega. Zamislite, prilikom proglašenja pobjednika na trkama, za stolovima stotinu ljudi a uopće se ne vidi dim cigarete.

Kako usklađujete trčanje i posao?

- Imam trideset i tri godine radnog staža, od toga dvadeset i devet godina radim tri ili četiri smjene. Svih tih godina ništa me nije sprečavalo u mojim sportskim aktivnostima. Puno puta se događalo da idem na put nakon noćnog rada, na neku trku. U zadnje vrijeme teže me razumiju i u poduzeću. Ne mogu više puta koristiti godišnji odmor upravo zbog tog smjenskog rada. Bilo bi mi lakše kad bi me više razumjeli. Ovako, nikoga nije briga za moje "bezvezne" trke. Ali ja sam uporan.

Da li je upravo to duhovno zadovoljstvo kad trčite napravilo u vama pravog maratonca?

- Svakako. To me natjeralo da počnem trčati izvan granica Hrvatske. U svim zemljama u kojima sam trčao drugačije se gleda na taj sport. Trče ga i mladi i stari. A o mjestima koje upoznaješ da ne govorimo. Trčao sam kraj Eiffelovog tornja, Elizejske palače, krak crkve Notre Dame, Gradske vijećnice u Hamburgu, kroz pitomu Švicarsku punu jezera... I onda je na red došla Amerika. To je za maratonca najveći izazov. Našao sam se kraj zgrade Ujedinjenih naroda, gdje se svake godine dan prije newyorškog maratona trči "Trka mira". Nezaboravno je bilo razgledati sve znamenitosti američkih gradova. Posebno su me se dojmile - Nacionalna biblioteka, Bijela kuća, Broadway...

Vaši najznačajniji rezultati...

- Još uvijek držim međimurski rekord u trčanju na 62 kilometra, i trci na 100 kilometara. Na relaciji Zagreb-Čazma imam rezultat 4 sata i 28 minuta, a u trci na 100 kilometara osam sati i trideset i dvije minute. Najbolje rezultate postizao sam u dobi od 42. do 45. godine.

Maraton je slabo zastupljen u Međimurju...

- Osim mene, dobar maratonac je i Krešo Levačić iz Murskog Središća i mladi Goran Mihinjač iz Čakovca. Za Krešu je samo pitanje dana kad će stati na neko pobjedničko postolje. Goran je još relativno mladi još nije trčao maraton, ali je jako dobar na 21 kilometar. Ne družimo se, ali se viđamo na raznim trkama.

Kako pokrivate svoje troškove odlazeći na trke?

- Neki misle da mi trkači, odlazeći na takve trke imamo neku materijalnu korist. To nije istina. Osim toga, moramo plaćati startninu, kod nas je manja, a u drugim zemljama i do 100 DEM. Ja kao maratonac nisam član ni jednog kluba, nemam svoje sponzore i sve svoje trke financiram sam. Možete zamisliti kako je to financirati iz skromnih primanja. Velika podrška mi je obitelj, supruga, dvoje odrasle djece, a posebno radost su mi unuci Dijana i Mihael.

Vaša poruka budućim trkačima.

- Najboljim maratoncima postaje se tek nakon 35 godina. Nikad nije kasno krenuti, samo je treba puno se odricati i imati dobru volju. Nitko vas ne može natjerati da trčite. Ja sam jako puno toga doživio, ovo je samo jedan mali dio toga. Kad se sjetim svih mojih trka po poljskim putevima i velikim gradovima, ne vjerujem da je već prošlo šesnaest godina. Jednom ću sve to zabilježiti. Moji planovi kreću se prema nekim zamislima i ako se ostvare, to će biti vrhunac moje karijere. Sve će, naravno, zavisiti i o financijskim mogućnostima. U svakom slučaju, nikad se neću pokolebati i nikada neću stati. To ne mogu nakon svih dobivenih priznanja i nakon jubileja gdje zaokružujem pretrčane kilometre na pedeset tisuća.

Razgovarala Zinka ČIŽMEŠIJA