Ljudevit Sabolić

 

Svako ljudsko biće, netko više netko manje, u sebi nosi nešto što se zove pjesma, ritam, ples. Često se kaže da pjesma pa i ples liječe dušu. Ponekad pjevamo kad smo radosni i sretni, ponekad kad smo razočarani, ali pjevamo i kad smo u dubokoj tuzi. Pjevamo čak i u ratu. Pjesma pa i ples odraz su našeg duševnog raspoloženja a što, također, možemo prenijeti na druge.

 

Pjevalo se i plesalo najvjerojatnije oduvijek. Nije uvijek bilo moguće zapisati, pa su mnoge lijepe pjesme i plesovi zaboravljeni. Zato ovdje želimo zapisati sve što se u Kotoribi od pjesme i plesa pamti ili je ostalo zapisano.

 

Najviše toga zapisao je naš skromni ali ugledni sumještanin gospodin Franjo Sović (danas pokojni), koji mi je još za života obećao uvid u njegovu dokumentaciju iz područja plesnog i pjevnog folklora.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Međutim, njegova prerana smrt je to onemogućila. No, zadužio je Kotoribu da se njegov cjelokupni rad koji je još u rukopisu ili strojopisu objavi. Moramo mu za njegov rad biti zahvalni. Međutim, dobrotom njegove supruge Ljubice i njegovog sina Stanka Sovića, omogućen mi je uvid i korištenje vrlo dragocjenog nam materijala. Zahvaljujem se i njima.

 

 

Sve do 1924. godine skupljanje narodnih pjesama u Hrvatskoj bilježio se ručno, bez ikakvog aparata za bilježenje zvuka: sakupljač bi tonove neke melodije zabilježio u kajdanku. Sasvim je razumljivo da je to bio mučan posao. 1921. godine povjereništvo za prosvjetu i vjeru Hrvatske i Slavonije osniva Odsjek za pučku glazbu pri Etnografskom muzeju u Zagrebu i 1923. god. započinje eksperimentalno snimanje fonografom. Tek 1924. godine započinje prvo pravo snimanje narodnih pjesama i to upravo u donjem Međimurju, između ostalih mjesta i u Kotoribi. Ovdje je potrebno napomenuti da je nepuna tri mjeseca prije ovih fonografskih snimanja objavljen u Zagrebu, prvi svezak Hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja (svjetovne) dr. Vinka Žganca. Zato u tom prvom svesku nisu mogli biti objavljeni rezultati fonografskog snimanja o kojima smo sada govorili, nego ih je doktor Žganec "ručno" zapisivao.

 

 

 

Krenuvši iz Zagreba na put vlakom u Kotoribu radi snimanja fonografom, doktor Milovan Gavazzi stao je u Čakovcu kako bi sa sobom poveo i dr. Vinka Žganca. Stigli su u Kotoribu sa zakašnjenjem te su prvo otišli u Donju Dubravu gdje su snimili nekoliko pjesama, zatim u Kotoribu. Naravno, zakasnili su i pjevači, čitavi pjevački zbor razišao se jer se mislio da snimanja neće biti. Nakon izvjesnog čekanja skupilo se šest pjevačica crkvenog zbora.

 

Zanimljiva je izjava uz taj događaj doktora Milovana Gavazzija, i to nakon skoro pedeset godina, novinaru lista "Međimurje" Ivici Žiškoviću ("Međimurje", 13. V. 1970.): "Morali smo požuriti jer smo htjeli prije mraka stići u Kotoribu. Bilo je slično kao i u Donjoj Dubravi - zbog našeg kašnjenja čitav se zbor pjevača, koji su nas dugo čekali, razišao misleći da nas neće biti. Bilo mi je teško pri pomisli da nam je izmaklo kotoripsko kolo i nošnja i sve drugo što sam htio vidjeti, jer mislim da je to bilo najinteresantnije selo u Međimurju."

 

Tih šest pjevačica bile su: Kata Dobranski (42. god.), Mara Dolenec (31. god.), Katica Ujlaki, zvana "Sabolićka" (29. god.), Mara Vidović, zvana "Šmatokojca" (23. god.), Kata Matulic (20. god.) i Mara Matulic zvana "Oršekojca" (18. god.). Kasnije im se pridružilo još nekoliko pjevačica, ali ni jedna od gornjih se ne sjeća koje su to bile.

 

Otpjevale su pet pjesama za "kotoripsko kolo" i to: Turki robe zelenu Dobravu, Pod kopinom pod zelenom, Vu polju nam jarica pšenica, Tenjka mala Vlahinjica i Prsten je zvenjknul v Novem Građu.

 

Sakupljači su pokušali snimiti i jafkanje narikače za pokojnikom, ali bez uspjeha jer su prisutne pjevačice uvijek udarile u glasan smijeh kad bi koja pjevačica pokušala s jafkanjem pa su tako sve snimke jafkanja propale. Umjesto narikača, na red je došla solistica

 

 

Katica Ujlaki. Onako tiha i nježna, okušala se u pjesmi Čuk seđi. Tko ju je pažljivije slušao, mogao je tada zamijetiti da je ona jedva čujno tremolirala, a glas joj je zvučao kao da je školovan. Sabrala se, spustila pogled i zadubila nekamo daleko pa iz duše tiho ispjevala svoju pjesmu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odlomci koje je ona interpretirala među najljepšima su u čitavoj građi snimljenoj u Međimurju. Te pohvale i laskave riječi izrekao je doktor Gavazzi 1970. godine, dakle nakon 46 godina, što im daje osobitu važnost. On ni nakon skoro pola stoljeća nije zaboravio kvalitete te pjevačice-solistice.

 

Nakon snimanja pjesme te solistice, nastavilo se sa snimanjem ostalih kotoripskih pjesama. Tako je u Kotoribi snimljeno dvadeset pjesama.

 

Ove se pjesme još i danas u originalu mogu čuti, a pohranjene su u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

 

Taj datum 28. rujna 1924., kada se snimanje dogodilo, ušao je u povijest naše muzikologije zbog toga što su tog dana prvi put u Hrvatskoj snimljene narodne pjesme na fonografske ploče i to upravo u Kotoribi i Donjoj Dubravi. To je veliko priznanje kotoripskoj i međimurskoj pjesmi i njenim prvim izvođačima na fonograf.

 

Ovom prilikom ne smijemo zaboraviti niti ulične pjevače u Kotoribi. To je bila grupa (ili čak pojedinac) dobrih pjevača koji su u kasne sate oko ponoći ili čak i kasnije pjevali, hodajući ulicama Kotoriba, uglavnom ljubavne pjesme.

 

Pjesme su se pjevale djevojkama koje su u kući spavale. lako su pjesmom probudili cijelu ulicu, nitko se nikada nije ljutio. Znalo se dogoditi da neki mladić, koji nije imao baš dobar sluh ili glas a želio je da se njegovoj djevojci pjeva, naruči pjevača ili pjevače. Dečki bi prihvatili i krenulo bi se u ulicu njegove djevojke. Kad se dolazilo u blizinu kuće dotične djevojke, onda se birao najljepši dio, obično, ljubavne pjesme. U zanosu često se dogodilo da i mladić slabijeg glasa zapjeva. Tada bi jedino ujutro bio komentar: "Ljepo su dečki popevalji, ali njim je jen malo kvaril." Netko bi dobacio: "Najte mu zameriti, su njegovi deklji popevalji."

 

 

Za Kotoribu je posebno zanimljivo da se nikad nije zaustavljalo kod djevojčine kuće, nego se prolazeći pjevalo, za razliku od Dalmacije i još nekih hrvatskih krajeva gdje se pjevalo pod prozorom.

 

Na takav način pjevalo se u Kotoribi otkad se pamti, a vjerojatno i prije, a taj je običaj prestao (što je velika šteta) negdje u moje mladenačko doba, 1958. - 1960. godine. Krivac tome, a i mnogim drugim lijepim običajima, je vjerojatno, masovna pojava radioaparata i televizora.

 

Ipak, najdojmljivije i najdirljivije bile su pjesme koje su se pjevale kao pjesme spričavanja. Spričavanje znači rastanak, u dvije prilike: govorno spričavanje kad starješina u svatovima spričava rastanak (odlazak) mladenke ili mladenca od roditelja, te pjevano spričavanje - kod pokojnika (rastanak pokojnika s ovim svijetom).

 

To je lijepo opisao književnik Đuro Vilović u romanu Tri sata . Opisujući spričavanje, on ističe "da je to jedini momenat, u kojem živi međimurska ličnost" i zatim nastavlja:

 

"Selo se razmiče da vidi i čuje kantora. Kantor se drži glumački: igra bol, potresenost i ganuće od tuge. - Pjesma Međimurcu. Prva i posljednja. Jedina u njegovu vijeku, pa makar on trajao kao vijek Matusalemov. Pjesma bolom smekšana i polirana, zasićena tužnim prizvucima. Pjesma oproštaja i posljednjeg pozdrava. Kantor izigrava umrlog čovjeka i oprašta se u njegovo ime. Uvijek kao da govori sam mrtvac. Mali panegirik samom sebi, svome životu, radu, uspjesima i svojim osjećajima. Uvijek lirski, uvijek osobno. Svi se u ovoj svojoj jedinoj pjesmi oglase kao ličnosti, koje su živjele, voljele i bile voljene. Svi se opraštaju od maloga Međimurja, od sela, cesta, dvorišta, ravni i ukućana. Žale svoj život i svršetak.    Selo ne osjeća kantora. Ni njegov glas, ni njegovu vještinu. Selo osjeća mrtvu osobu koja govori o sebi, silazeći u utrobu ravni."

 

Sam čin spričavanja vršio se u stara vremena u dvorištu pokojnikove kuće prije polaska povorke na groblje, kasnije na groblju nad lijesom pokojnika prije polaganja u grobnu jamu.

 

Zna se da su se spričavanja pokojnika obdržavala od davnine i da je to u Kotoribi uvijek vršio mjesni kantor. Posljednji kantor koji je pjevao oproštajne pjesme - spričavanja - bio je Vinko Balog i to počevši 1916, godine kroz više od 50 godine, do svoje duboke starosti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vinko Balog - kantor, za crkvenim orguljama

 

Sama oproštajna pjesma (spričavanje) imala je dva dijela, U prvom dijelu, u uvodu, kantor pjeva da nemila smrt kosi živote bez ikakva reda i da nitko tko je rođen, ne može izbjeći smrti.

 

Tako ovdje leži pokojnik (imenom i prezimenom) koji se želi vama spričati. Nakon toga dolazi drugi glavni dio te žalosne pjesme u kojem se na usta kantora javlja sam pokojnik koji se u prvom licu oprašta od svih: najprije od bračnog druga, pa od djece i roditelja, zatim od braće i sestara i ostale rodbine, te od susjeda i prijatelja, imenujući svakog. Kod toga je bilo osobito važno da nitko ne bude izostavljen, jer bi se izostavljeni zbog toga našao uvrijeđeni. Bilo je potresno slušati tu žalosnu pjesmu, ne samo ukućanima i rođacima, nego i ostalima koji su prisustvovali pogrebu. Osobito, ako je pokojnik bila majka nejake djece ili koja djevojka ili mladić čiju je rascvjetalu mladost iznenada pokosila smrt.

 

 

Pokojnik se uvijek oprašta i od župnika, a ako je bio obrtnik, onda i od "poštuvanih majstora ceha plemenitog" ili "češkog društva". Naime, članovi nekadašnjeg ceha, odnosno društva obrtnika, u crnim su odorama vršili sve poslove oko ukopa mrtvaca, pa tako i sada njihovi nasljednici rade isti posao, iako nisu obrtnici.

 

 

 

 

 

 

 

Nekada su se u Kotoribi plesali, kako se onda govorilo, tancali ne samo obični plesovi ili tanci pod kojim se nazivom podrazumijevaju:

 

-        obični parovni plesovi u kojima pleše dvoje plesača - muškarac sa ženskom osobom - za                                                                                               razliku od drugih vidova plesa;

-        ples koji izvodi pojedinac;

-        kolektivni ples u uličnom kolu u kojem istodobno u kolu pleše više muškaraca i žena držeći se za ruke.

 

 

Parovni plesovi plesali su se najčešće u oštarijama, krčmama ili gostionicama. Najpoznatija kotoripska krčma bila je krčma Roka Vlašića, popularno zvana "Kašekova". U njoj su se održavale zabave s plesom, takozvani balovi i to za doček Nove godine, na Štefanje, na fašenjk, na Uskrsni ponedjeljak i još koji put u tijeku godine.

 

Za te prilike prostorije su bile svečano okićene. Pristup balu bio je dopušten samo uz prije plaćenu ulaznicu, samo boljim i ozbiljnijim gostima: učiteljima, općinskom bilježniku i blagajniku, župniku, drugim činovnicima, trgovcima, obrtnicima i nekolicini najuglednijih gospodara, dakle, takozvanoj kotoripskoj eliti. Jedino ako sva mjesta nisu bila prije prodana - a to se vrlo rijetko dešavalo - bio je kod ulaznih vrata ostavljen manji stol, pa se moglo ući na bal i za vrijeme zabave, uz plaćanje ulaznice.

 

Stariji ljudi sjećaju se da je na tom balu točno u ponoć između stare i nove godine mjesni župnik Ferdinand Ehrenreich čestitao svima sretnu novu godinu, uz kraći govor.

 

Ti balovi ostali su u ugodnoj uspomeni svim posjetiteljima, ne samo zbog izvrsna vina i dobre večera Guha, kobasice i krafne ili drugi kolači) nego još više po tome što se nikada nije desilo nikakav nemio događaj ili incident, odnosno, nikada nije dolazilo ni do svađe ili tučnjave niti do jačeg opijanja. Svi su, naime, gosti držali do svog dostojanstva, pa im je vladanje bilo u granicama pristojnosi, iako je vladalo dobro raspoloženje.

 

Balovi su se održavali i u "Dolnjoj krčmi", ali oni nisu bili toliko cijenjeni kao kod "Kašeka". U ostalim kotoripskim krčmama (u Kotoribi ih je bilo sedam) priređivane su plesne zabave - tanci ili muzika uz slobodan pristup, bez ulaznica. U njima su održavane zabave za fašenjk četiri dana: u subotu i ponedjeljak za starije, a u nedjelju i utorak (na sam fašenjk) za mlade.

Obični parovni plesovi ili zabave održavali su se i na otvorenom prostoru, u prirodi, najčešće u šumi, a nekad i na sajmištu, ili na "pesku" kraj sadašnja ulice Zelengaj, ili u Bikavarašu, sadašnjoj Ulici Matije Gupca. Te zabave održavale su se obično Prvog svibnja, l. maja, ili ako je tada kišilo, onda koji drugi dan u tom mjesecu. Ta zabava nazivala se majarjuš što je iskrivljena latinska riječ - majalis, svibanjski, majski.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Najvjerojatnije jedan od posljednjih "majarjuša"

 

 

Priređivalo ih je Dobrovoljno vatrogasno društvo pa su i njegovi svirači tu svirali. Da bi se moglo plesati u prirodi, teren za ples vatrogasci su pripremili tako da su na budućem prostoru za ples odstranili gornji sloj zemlje s travom i onda taj prostor posuli s nešto pijeska i sve to nabili. Na taj način dobiven je razmjerno dobar teren za ples u prirodi.

Na te zabave pristup je bio slobodan, bez ulaznica. Te su zabave bile jako omiljene i zato uvijek dobro posjećene jer su se održavale u prirodi na čistu zraku, a ne u zagušljivim i prašnim i pretrpanim krčmama. Možemo slobodno reći da su te zabave bliske siromašnijim slojevima pučanstva, bile jedva dočekane.

 

Obični parovni plesovi plesali su se i u svatovima uz pratnju glazbe, koja je prisutna na tom svečanom događaju. Te svečanosti s plesom uvijek su se nekada održavale u kući mlade ili u kući mladoženje. Glazba je svirala, ne samo u kući, nego i u dvorištu pod venjčanjekom, a pratila je svadbenu povorku i na vjenčanje.

 

U prijašnja vremena na Bijelu nedjelju, prvu nedjelju iza Uskrsa, djevojke su se sestrile, kad su svečano obećale da će do smrti jedna drugoj biti sestra i tako će se međusobno nazivati. Tom prilikom u kući jedne djevojke priredile su zabavu s plesom uz pratnju bilo gosli (violine) ili harmonike. Povremeno se dogodilo da su se istodobno i dečki bratili i to zajedno s djevojkama koje su se sestrile.

 

Po kućama se plesalo uz sudjelovanje manjeg broja plesnih parova i u ovim posebnim prigodama: na kraju čehranja perja i na kraju guljenja (Ijuštenja) šibe. Tu nije bilo nikakvih glazbenih sastava, nego se ples izvodio uz pratnju bilo harmonike bilo violine (gosti), bilo usnih harmonika (citri) ili jednostavno češlja s cigaret papirom ili uz fućkanje. Naime, na kraju čehranja perja ili guljenja šibe vlasnik je priredio malu veselicu sa zakuskom i vinom na koju je pozvao onoliko mladića koliko je nedostajalo da sve djevojke, koje su radile, imaju partnera za ples. To je djevojkama bila nagrada za pomoć u čehranju i guljenju, jer su to radile besplatno.

A sada pogledajmo koji su se plesovi u Kotoribi plesali prije prvog svjetskog rata, kao i između dva svjetska rata.

 

To su bili ovi plesovi: čardaš, čipčardaš, polka, žena ide na gosti i ja sam sirota. Nakon Prvog svjetskog rata plesao se (ali manje) i tango, umjereni ples u 2/4 ili 4/8 mjeri. Taj ples plesao se samo u otmjenijim krugovima i zato se smatrao najotmjenijim plesom. Najpoznatiji plesač tanga u Kotoribi bio je Đuro Čižmešija, općinski načelnik i banski vijećnik. Znala su ga plesati samo još dvojica, ali ne tako dobro i lijepo kao prije imenovani.

 

 

 

Drugi vid plesa je takozvano kotoripsko kolo, kolektivni ples u kojem u zatvorenom krugu grupa plesača i plesačica, držeći se za ruke pleše određene plesove bez glazbene pratnje, samo uz pjevanje samih plesača u kolu. O tome detaljnije pod naslovom "Kotoripsko kolo".

 

 

 

 

U svatovima, osim običnih parovnih plesova, plesala su se i svatovska kola i to bez glazbene pratnje, ali uz izvođenje ovih svatovskih pjesama:

-        Trgala sem od zemlje

-        Oj čašica, vema pajdašica

-        Igraj kolo u dvadeset i dva

-        Mlada djeva kolo vodi.

 

Prva tri navedena kola zvala su se i biračka kola ili vanjkuš tane ili kušuvalec. Za razliku od uličnog kola u kojem usred kola nije bilo pjesa-ča, u ovim svatovskim kolima uvijek je u sredini kola bio pojedinac ili par plesača.

Naime, u početku igranja kola u njegovoj sredini nalazi se plesač, pjedinac koji bira osobu drugog spola kad pjesma dođe do riječi "zemi Ivo (ili Maro) koga ti je volja". Izabrana osoba ulazi odmah u sredinu kola i onda taj par zapleše, a plesači zapjevaju: "Sad se vidi, sad se zna, što nam koga rad ima". Zatim birač napušta sredinu kola i hvata se u kolu, a dotadašnja izabranica ostaje u sredini kola i bira muškog partnera, dakle, ona je sada birač i sve se ponavlja kao prije.

To kolo dobilo je naziv vanjkuš tane ili kušuvalec zato što su na pod u sredini kola stavili jastuk- vanjkuš na koji je kleknuo plesač-birač i nakon riječi pjesme "zemi Ivo" izabrao izabranicu koju je onda klečeći na jastuku poljubio (kušnut).

 

Možda najstariji ples (kolo) je za vrijeme svadbe kada se ulazi za stol (tablu), Vrlo je jednostavan, ali znakovit i pleše se i danas na nekim svadbama.

 

U Kotoribi se izvodio i pojedinačno šaljivi ples koji se nazivao metlin tane. Taj ples nije ni parovni ni kolektivni nego ples pojedinca s metlom koja zamjenjuje i predstavlja partnericu, ako je plesač muškarac. Takav ples pobuđuje raspoloženje, veselje i smijeh prisutnih. Izvodio se u svatovima obično oko dva sata nakon ponoći.

 

Najpoznatiji izvođač tog plesa u Kotoribi bio je Đuro Balog koji se s metlom znao izvoditi najrazličitije figure. On je bio rado pozivan i na veselice na kraju čehranja perja, guljenja šibe i kod sestrenja.

Pojedinačnim plesom možemo nazvati još i ples zastavnjaka koji ide na čelu svatovske kolone, odnosno pleše sa zastavom.

 

 

 

 

Kolo je kolektivni narodni ples za razliku od plesa u parovima ili plesa pojedinaca. Po vanjskoj formi to je ples u obliku kruga ili kola, pa se zato i zove kolo.

 

Kotoripsko kolo je mješovito jer u njemu igraju i ženski i muški plesači. Za razliku od kola u drugim krajevima (osim nekih izuzetaka) gdje se kola igraju uz pratnju instrumenata, a manje bez pratnje (tzv. nijema kola), naše kolo, iako nema instrumentalne pratnje, ne može se nazvati nijemim kolom jer se ono uvijek pleše uz vokalnu pratnju, odnosno uz pjesmu. Nemamo dokaza da je naše kolo u davnini imalo instrumentalnu pratnju.

 

"Kolo se u Kotoribi pjeva od pamtivijeka. U starije se doba više pjevalo nego u novije doba. Neki su, naime, revni župnici rastjerivali kolo, pa su, zbilja, postigli da su se bolje djevojke nekako stidjele kola" kaže Juraj Lajtman u prvoj Žgančevoj pjesmarici Međimurskih narodnih pjesama iz 1916. godine. Dakle, naše je kolo vrlo staro. To kolo igralo se već u doba kod su Turci u 17. stoljeću iz Mađarske provaljivali u Međimurje, gdje su ne samo pljačkali materijalna dobra nego su i naše ljude odvodili u ropstvo. O tome nam svjedoči kotoripska kolska pjesma Turki robe zeleno đobravo, u kojoj se govori da su Turci zarobili snehe i divojke i mlade junake.

 

Možda se u staro vrijeme kolo igralo i u drugim selima donjeg Međimurja. Ako se nekad i igralo, tamo je već davno iščezlo, dok se igranje kola do najnovijeg veremena očuvalo jedino u Kotoribi. Takvo mišljenje ima i Juraj Lajtman koji u već spomenutoj Žgančevoj pjesmarici iz 1916. izričito kaže: "Nisam čuo nigdje drugdje, da bi se kolo igralo osim u Kotoribi. Neki stariji ljudi iz Svete Marije sjećaju se da je bilo kola po donjem Međimurju, ali se zatrlo."

 

Tu se odmah postavlja pitanje - koji su to razlozi i koje su to okolnosti i prilike utjecali na to da se kolo toliko razvilo i najdulje zadržalo upravo u Kotoribi?

 

Ako pažljivije pogledamo riječi kotoripskih narodnih pjesama uključujući i kolske pjesme, vidjet ćemo ovu pojavu: u kotoripskim kolskim pjesmama upotrebljava se ikavica u riječima "divojka" (24 puta), "divojčica" (3 puta) i "divojkin" (3 puta), dok je u ostalim riječima iste pjesme, zadržana naša kajkavska ekavica. U drugim kotoripskim pjesmama ima opet izraza koji se inače ne upotrebljavaju u Kotoribi.

Jedan primjer: kotoripska narodna pjesma Zvira voda iz kamena hladna, studena pokazuje da nije nikla na tlu Kotoribe ni Međimurja, jer se tu ne govori za vodu da je hladna, studena, nego zđena, ledena. I još nešto: kod nas nema kamena, pa ni izvora iz kamena.

 

Osim toga, poznato je da se Kotoriba prvi put spominje za vrijeme Zrinskih u 17. stoljeću kao granična utvrda čiju su posadu sačinjavali vojnici koji su prvo vrijeme nisu ni mogli biti Kotoripčani, jer civilne Kotoribe nije ni bilo. Vjerojatno su Zrinski, kao feudalni gospodari više tvrđava i imanja s kmetovima u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru, doveli u kotoripsku tvrđavu ljude bilo s tih svojih imanja ili drugih južnih krajeva Hrvatske. Ti vojnici, pretpostavlja se, donijeli su ovamo i narodne pjesme i igranje kola, što je nešto kasnije prihvatilo i civilno stanovništvo Kotoribe, a to se kasnije prenosilo iz naraštaja u naraštaj.

 

Novija istraživanja i saznanja, potvrdila su pretpostavku da su i ikavica i neki izrazi, kojih inače nema u Međimurju, ušli u međimurske narodne pjesme iz dinarske folklorne zone.

 

Već smo rekli da se nekad kolo igralo i u okolnim selima, ali je iščezlo. O tome nam svjedoči Stjepan Mlinarić, pisac za hrvatskog narodnog preporoda, rođen u Prelogu 1814. godine. On je 1834. god. napisao djelo Izpisanje Međimurja kakti zipke horvatskoga slovstva (ostalo u rukopisu). U tom djelu on doslovno kaže: "Kolo voditi pred nekulikemi leti je prepo-vedano". Iz toga vidimo daje igranje kola bilo zabranjeno oko 1830. godine. Nažalost, nije napisao tko je, na koji način i zbog čega izdao tu naredbu, kao ni to da li se u Prelogu i drugdje u donjem Međimurju igralo kolo. Zabranu je mogla izdati ne samo državna nego i crkvena vlast.

 

Mišljenja smo da ju je ipak izdala crkvena vlast, jer su protiv kola u prvom redu bili župnici. Tako je i Lisjak, župnik u Kotoribi, u prvom desetljeću ovog stoljeća bio ogorčen protivnik kola za koje je s propovijedaonice govorio da ono najviše kvari mladež i zato nijedna čestita djevojka ne smije igrati kolo. Ipak su, uglavnom, sve djevojke u Kotoribi išle u kolo, samo su pazile da ih ne vidi župnik Lisjak.

 

Takav negativan stav crkve prema kolu imao je za posljedicu da se kolo prestalo igrati u prvoj polovici prošlog stoljeća u selima donjeg Međimurja osim u Kotoribi, iako su i tu župnici (osim Lajtmana) bili protiv kola. U Kotoribi kolo nisu mogli iskorijeniti ni župnici, jer je tu kolo uhvatilo tako duboki korijen da ga ništa nije moglo iskorijeniti.

 

Bilo je i majki koje su se pokorno pridržavale Lisjakovih zabrana, pa svojim kćerima nisu dozvoljavale igranje kola. Na sreću, takvih majki bilo je malo u Kotoribi.

 

 

 

Kolo se u Kotoribi igralo bez prekida zaključno do 1914. prve ratne godine. Do Prvog svjetskog rata kolo se igralo redovito, a za vrijeme tog rata rjeđe, što je razumljivo jer je kod kuće ostalo malo mladića i to uglavnom invalida. Razumljivo je da je nakon tog prvog svjetskog rata izvođenje kola u Kotoribi poprimilo pun zamah, da bi se nakon 1930. god. osjetio pad u igranju kola, a u godinama pred Drugi svjetski rat interes za kolo osjetno se smanjio.

 

Godine 1941., u proljeće, kolo se igralo u Kotoribi, iako je već počeo Drugi svjetski rat i unatoč činjenici da su Mađari okupirali Međimurje i da su njihovi žandari patrolirali kotoripskim ulicama. Mađarskoj propagandi - da je Međimurje njihovo - suprotstavio se otpor naroda Kotori-be koji je našim kolom vidno i javno na ulicama izražavao svoju pripadnost za narodu čije je kolo i narodne pjesme i na čijem se jeziku pjevaju te pjesme, a to je hrvatski narod. Tako je te godine, kao i za prvog svjetskog rata, igranje kola u Kotoribi imalo i politički karakter.

 

Iduće godine, 1942., Mađari su zabranili igranje kola u Kotoribi te je do daljnjega kolo nestalo s kotoripskih ulica.

 

Nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine, samoinicijativno je pokrenula igranje kola samnaestogodišnja djevojka Danka Latin iz Duge ulice, kćerka Regine Latin, predratne pjevačice u istoj ulici. Danka je od majke naučila i riječi za kolo i pokrete, pa joj nije bilo teško skupiti djevojke i snahe i zaigrati s njima kolo. Kasnije su se djevojkama i snahama, kao i nekad, pridruživali i dečki i mladi muževi. Mladi su bili oduševljeni kad su mogli zaigrati kolo. Tako se to kolo igralo tri godine, od 1947. do 1949. godine. Iduće godine Danka se udala i preselila u ulicu Zrutinu. Kako se u Dugoj ulici nije mogla pronaći druga pjevačica, te je i kolo zamrlo.

 

Početkom pedesetih popušta pomalo pogranična stega. Pod pograničnom stegom mislim na zabranu proščenja u pograničnoj Kotoribi, stalno nošenje osobne karte kao i dozvole za pogranični pojas, te legitimiranje u vlaku od postaje Donji Mihaljevec do Kotoribe itd. U tim godinama opet se stidljivo javlja Kotoripsko kolo. Kažem stidljivo jer se više ne pleše na desetak tzv. stalnih mjesta (križanja) i još nekoliko sporednih kako je to bilo prije rata, nego sjećam se kola u Dolnjem kraju, u Zelengaju, u Drak-sorovoj ulici (Stjepana Radića), nešto malo u Dugoj ulici i u Makovoj, danas Alojzija Stepinca. U Makovoj ulici se kolo igralo od Turkovoga i do Ferencovoga. U tom kolu sudjelovao je i pisac ovog teksta nekoliko puta kao četrnaest-petnaestogodišnjak, pa prema sjećanju opisujem jednu takvu nedjelju kada se kolo kolovodilo u Makovoj ulici.

 

Prije podne išli smo barem k jednoj svetoj misi. To je bila obveza isto kao i objed. Poslije ručka sastali bismo se mi vršnjaci (dvanaest do petnaest godina) gdje bi se cinkali ili špilali (to su igra sa starim novcima ili gumbima). Usput bi, između ostaloga, vodili i vrlo intenzivne razgovore gdje će biti na večer kola, kamo ćemo ići.

Djevojčice, naše vršnjakinje, obično bi šetale ulicom ili išle na obližnje polje brati cvijeće. Nekad je bilo mnogo staza kroz rascvjetane livade, uglavnom smo znali za svaki cvijet gdje raste. Dolazi večernica. Obično je bila u tri sata do pola četiri ili nešto duže. Na istu je trebalo ići, ali ne baš obvezno kao na svetu misu. Poslije večernice se hranila stoka.

 

Pomagali smo i mi roditeljima jer nije prije bilo izlaska dok sve ne bude nahranjeno. Red se znao i u velikoj većini poštivao. Sad je došlo na red igranje s krpenom loptom, ali ne uvijek nogomet, već se ta igra zvala šikače. To su igrali uglavnom stariji od nas, od sedamnaest do trideset godina, pa i stariji, uglavnom osobe muške i ženske koji će kasnije kolovoditi Kotoripsko kolo. Mi mladi bismo skupljali i donosili lopte koje ne bi netko od igrača uspio uhvatiti. Slijedi vrlo kratka večera (uglavnom što je ostalo od objeda) i natrag na ulicu. Počelo je grupiranje, prvo stariji ljudi koji bi sjeli ispod stare dude ispred Ferenčakovoga. Oni bi pričali svoje dogodovštine vrlo vješto i nacifrano. To je znao vrlo dobro pričati Kučekov Jandraš (Andrija Matotek).

 

Malo dalje kod Turkovoga ili ispred spomenika svete Magdalene prvo bi se skupljele djevojke (Turkove, Ferencove, Latinčecove itd.). Bilo je vrlo teško odlučiti kome se priključiti slušati i vrlo zanimljive priče (ponekad i bajke) ili ići kod kola. Ipak zna se kamo mladost naginje - ka kolu. Kad bi nam netko to zabranio, to bi vjerojatno bilo kao kad bi danas petnaestogodišnjaku zabranili odlazak u disko klub.

 

Počele bi s kolom djevojke (sad se više nije do kraja poštivala satnica kao prije rata kada se kolovodilo do "Zdravo Marije" i gotovo).

 

Glavna pjevačica u Makovoj ulici bila je Gizela Siladi. Pridružili bi se polako i dečki pa i starije osobe. Oni potpuno stari ili oni koji nisu baš bili za kolo, gledali bi sa strane. Mi djeca bi se preplitali oko kola, ulazivši u sredinu pa opet van. To se nekima baš i nije svidjelo pa bi znali doviknuti: "Ili vi stareši (petnaest godina) hote v kolo ili hote fkraj." Tako se i meni nekoliko puta posrećilo da kolovodim. Kolo je obično prestalo kad bi se otpjevala sva kola koja je vodeća pjevačica znala (popevačica).

To je za one koji su promatrali kolo bilo kraj i otišli bi na spavanje, a ostali bi nastavili s igrama kao što su Žib žabe na grabe i Na tri voglje devetaki. Kad su se već i toga zasitili, netko bi doviknuo: "Vinco, zemi češlja!" I naravno, počeo je ples.

Vinko Siladi bi svirao na češalj izvodeći razne muzičke figure, obično oponašajući trubu (bio je vrlo nadaren). Stariji dečki i djevojke odmah bi zaplesali swing, polku (mi smo polku zvali drmeš, ali ne znam zašto), valcer, čardaš....

 

A mi mladi bi pomalo gledali i pokušavali također plesati. To bi nekad znalo potrajati duže, a nekad kraće. Ponekad nismo ni primijetili - zabavljajući se učenjem plesa - kako stariji parovi polako par po par odlaze, naravno svojim poslom, a po nas bi više puta znali doći roditelji, ne baš oduševljeni što smo više puta ostali i do ponoći. No i unatoč tomu bili smo vrlo zadovoljni i dan nam je bio ispunjen.

 

Ovo sam opširnije opisao i zato kako bi danas mlađi čitatelji ove knjige shvatili da ima mnogo sadržaja kako se može nedjelja provesti, a ne samo sjedeći, uglavnom, cijeli dan u zagušljivom kafiću, a navečer možda u još zagušljivijem diskaču ili pak cijeli dan gledati televiziju.

 

Nakon toga nailazi petnaest-šesnaestgodišnji prekid igranja kola u Kotoribi. Istom 1970. godine troje entuzijasta iz Zrutine (ulica u Kotoribi) i to već spomenuta Danka Dolenec, r. Latin, njen muž Josip Dolenec, zvani Sović i Slavi Horvat, zvani Petrina ponovno su oživjeli igranje kola u Zrutini.

 

O tome nam je Danka ispričala ovo: "Sjedeći jedne nedjelje pred našom kućom zapodjenuo se razgovor o lijepom našem običaju, kolu, koje se igralo po našim ulicama. Neke žene su spomenule da bi bilo lijepo kad bi se tu u Zrutini opet čulo kolo i upitale me da li bih ja i sada htjela predvoditi pjevanju kola. Ja sam pristala i odmah je bilo dogovoreno sve ostalo. S nestrpljenjem smo očekivali dan kada ćemo zaigrati. Na sam Uskrs, pred večer, počeli smo igrati kolo. Skupilo se dvadesetak igrača i igračica. Raspoloženje je bilo izvanredno kad smo pobudili interes za kolo. Skupila se tu cijela Zrutina, i mlado i staro, pa i djeca da nas gledaju i slušaju. Došli su i ljudi iz Glavne ulice kao i slučajni prolaznici kad su čuli pjevanje kola. To je za njih bilo ugodno iznenađenje i prava senzacija. Od oduševljenja čak su nam i pljeskali."

 

Kolo se zatim igralo idućeg dana, pa na Bjelaničko ili Pisano nedeljo ili Bijelu nedjelju i idućih nedjelja, ako je bilo lijepo vrijeme. To se ponavljalo još pet godine sve do 1975. godine kada je posljednji put odigrano ulično kolo u Kotoribi. Jedino je KUD "Ivan Knez" sadašnji KUD Kotoriba, u nekoliko navrata na svom programu imao kotoripska kola, i to, naravno, na pozornici ne na ulici.

 

No, moderno vrijeme s raznim tehničkim dostignućima, u prvom redu televizijom učinili su svoje, učinili su ono što nisu mogle sve zabrane, pa je interes za kolo posve nestao. Tako je barem zasad s ulica Kotoribe nestalo Kotoripsko kolo koje su Kotoripčani igrali sigurno par stoljeća.

 

 

 

Već smo rekli da se Kotoripsko kolo igralo na otvorenom prostoru. Igralo se, naime, na ulici, u prvom redu na križanjima, a nikada u zatvorenom prostoru ili dvorištu, prema kazivanju starijih ljudi, kolo se igralo čak i na desetak mjesta. To pokazuje koliko je kolo bilo omiljeno u selu i koliki je broj igrača istodobno na raznim mjestima bilo u kolu. Iako to nikada nitko nije brojio, možemo sa sigurnošću tvrditi da je broj igrača kola daleko premašio stotinu. Tolikim brojem igrača kola teško se može pohvaliti neko drugo mjesto u Hrvatskoj.

 

Bilo je stalnih mjesta na kojima se kolo igralo svake godine, to su bila križanja ili mjesta u neposrednoj blizini. Ako je ipak u nekoj ulici bilo mnogo mladin koji su željeli u kolo, a uz to su imali i pjevačicu koja je znala dobro pjevati, oni su se znali uhvatiti u kolo u blizini svojih kuća. To su bila nestalna ili povremena mjesta za kolo.

Članstvo KUD-a Kotoriba izvodi Kotoripsko kolo na Smotri međimurskog folklora u Donjoj Dubravi

 

 

Budući da se kolo nikada nije igralo u zatvorenoj prostorji, nego na otvorenom, na ulici, razumljivo je da se i nije moglo igrati cijele godine.

 

Poznato je da se to kolo igralo u točno određeno doba godine, a to je bilo proljeće. U najstarije doba, to je bilo od Bjelaničke (Pisane ili Bijele nedjelje) to jest prve nedjelje iza Uskrsa pa do Ivanja. U tom razdoblju bilo je od sedam do dvanaest nedjelja, već prema tome, da li je Uskrs kao pomični blagdan padao ranije ili kasnije. Da se posljednje kolo igralo na Ivanje (23. lipnja), vidi se po primjedbi u Žgančevoj zbirci Međimurskih popijevaka 1924. godine u kojoj on kaže da se pjesma Se su se gore zazele-nile pjevala na Ivanjsko veče prigodom zadnjeg kola. Također, prigodom zadnjeg kola na Ivanjsko veče pjevala se na istu melodiju pjesma Šetal se Ivan.

 

Kasnije, u vrijeme Prvog svjetskog rata, razdoblje igranja kola je skraćeno : od Bjelaničke do Duhova. Potvrdu o tome nalazimo u prvoj Žgančevoj pjesmarici iz 1916. godine u kojoj Lajtman izričito kaže: "Kolo se inače pleše od Bjelaničke (Bijele nedjelje) do Duhova niti prije niti kasnije. Čudim se kako mogu mladi opservirati taj rok, ali je fakat da ga se strogo drže."

U tom razdoblju broj nedjelja za kolo svake je godine bio isti sedam nedjelja.

 

U trećem razdoblju, prvih godina iza Prvog svjetskog rata kada se kolo igralo od Uskrsnog ponedjeljka do Duhova, bilo je isto tako uvijek sedam nedjelja i još jedan ponedjeljak, sve skupa osam dana za kolo. U četvrtom razdoblju, od tridesetih godina ovog stoljeća, kada se kolo počelo igrati na sam Uskrs, bilo je na raspolaganju osam nedjelja i jedan ponedjeljak, a to je devet dana.

 

Postavlja se pitanje zašto se kolo igralo baš u navedeno vrijeme? Moramo odmah reći da igranje kola nije bilo vezano za proslavu spomenutih blagdana, nego za proljeće, to jest za razdoblje od proljetnog ekvinocija (ravnodnevnice) 21. ožujka do ljetnog solsticija (dugodnevnice) 21. lipnja. Crkveni blagdani uzeti su tu samo kao vanjski pokazatelji da se zna kad počinje i završava proljeće. Najbliži blagdani i ekvinociju i solsticiju su Uskrs i Ivanje. Uskrs je pomični crkveni blagdan i slavi se u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji dolazi iza proljetnog ekvinocija. To znači da Uskrs može pasti od 22. ožujka do 25. travnja.

 

Utjecaj crkve na igranje kola odrazio se tako što se kolo nije igralo prije Uskrsa. Vrijeme prije tog blagdana - korizma - po crkvenim propisima je vrijeme posta i obuzdavanja kada ckrva ne dozvoljava nikakvo veselje, uživanje, slavlje, zabavu i ples. Zato su mladi jedva čekali da dođe Uskrs da bi mogla početi sezona igranja kola.

 

 

Prema kazivanju Marije Dolenec (rođene 1893.) u "staro se vrijeme kolo u Kotoribi počelo igrati na večer kada su se oglasila večernja zvona i igralo se do sumraka. U novije vrijeme kolo se igralo nešto ranije, naime, nije se čekalo oglašavanje zvona, nego se kolo formiralo u predvečerje pa je igranje trajalo do zvonjenja, što je bio znak da je vrijeme za igranje kola prošlo.

Kolo je znalo prestati i ranije ako su se plesači umorili ili ako su mame zvale svoje kćeri kući. Važilo je nepisano pravilo da se po mraku ne igra kolo.

Postojali su i praktični razlozi zašto se kolo tako kasno igralo. U selu je nekad bio uobičajen točan dnevni red, što je već prije opisano. Postojao je još jedan razlog zbog kojega se kolo nije moglo igrati ranije. Kotoriba je, kao veliko selo, imala velik broj krava i svinja koje su čitav dan bile na ispaši na dva velika općinska pašnjaka pod budnim okom općinskih čuvara. Ta velika stada na povratku kući navečer uzvitlala su na ulicama sela silnu prašinu. Zato je bilo potrebno da prođe izvjesno vrijeme da se ta prašina slegne.

 

 

Kolo se igralo isključivo uz pratnju pjesme. Svi plesači kola nisu ni morali znati riječi pjesama, nego je bilo dovoljno da ih zna jedna osoba koja predvodi pjevanje u kolu. To je u Kotoribi bila uvijek samo ženska osoba, nikada muškarac.

 

Prema tvrdnji starih Kotoripčana, kolo se nije ni moglo početi igrati ako nije bilo pjevačice koja će voditi pjevanje u kolu. Svako kolo u Kotoribi imalo je svoju stalnu pjevačicu. To je bila djevojka ili žena koja nakon formiranja kola počinje solo pjevati prvi stih jedne kolske pjesme, a ostali sudionici u kolu nakon nje ponove iste riječi plešući istodobno u krug. Tako to ide dalje, najprije pjevačica otpjeva drugi stih, a ostali to ponove i tako redom do kraja pjesme. Takvu ženu u Kotoribi zvali su jednostavno popevačica, a nikad počimalja ni voditeljica.

 

Kad znamo da se u Kotoribi kolo igralo istodobno na desetak mjesta, onda je jasno da je moralo biti i toliko dobrih pjevačica. Te pjevačice bile su u Kotoribi jako cijenjene i poštovane i uživale su visoki ugled. Uloga pjevačica bila je odgovorna. One su morale imati dobro pamćenje kako bi odmah po završetku jedne pjesme mogle započeti drugu i tako redati pjesmu za pjesmom. Najpoznatije dvije pjevačice u južnom dijelu Kotoribe između dva rata bile su: Ana Horvat iz ulice Zrutine, rođena 1990. god., pjevačica od 1916. do 1926. god. na križanju Glavne ulice i Zrutine te Margareta Horvat iz Glavne ulice, rođena 1092. god., pjevačica od 1919. god. do 1930. god. na križanju Glavne i Draksarove ulice.

Saznajemo da su one počele s vođenjem pjesama u kolu kao mlade djevojke od šesnaest, odnosno sedamaest godina i da su ulogu pjevačice vršile desetak godina.

 

Već smo rekli da se kolo počelo igrati oko devetnaest sati (u najnovije doba) kad su se s crkvenog tornja oglasila zvona. Čim bi se začula ta zvona kao večernje pozdravljenje, igračice bi se uhvatile u kolo okrenute prema sredini kola, držeći se sprijeda za ruke ne prve nego druge igračice, tako da je desna ruka uvijek iznad lijeve. To se govorilo držati se v križ.

 

Tako je bilo formirano zatvoreno, zbijeno kolo. Tada bi pjevačica počela solo pjevati kao obavezni uvod u igranje kola ove riječi:

"Pomoć Božja i Marija", na što su igračice zapjevale iste riječi plešu-ći kolo i to krećući se uvijek na lijevo. Odmah zatim pjevačica je sama otpjevala prvi stih pjesme u kolu Spravljajte se divojčice, a igračice to ponovile. Tako su igračice pjevajući ponavljale riječi pjevačice do kraja pjesme. To je bio obvezan početak igranja kola.

 

Odmah nakon otpjevanog i odigranog obaveznog početka kola, pjevačica započinje drugu kolsku pjesmu. Nije bilo određeno kojim se redom dalje pjevaju ili igraju kola. To je ovisilo o pjevačici. Svaka je pjevačica obično imala svoj redoslijed pjesama. Tako nije gubila vrijeme da se sjeti slijedeće pjesme. Kao drugu pjesmu jedna je pjevačica uzela Oj, Jelo, Jeli-ce, a druga Vodi Maro dogo kolo, treća neku treću itd.

 

Tako su se redala kola za kolom. Ako bi se igrači umorili, uzeli bi kratki odmor ili predah ostajući u kolu. Kolo se igralo dok se nisu izredale sve kolske pjesme koje je znala pjevačica. Ako se još nije hvatao mrak, pjesme su je ponavljale.

 

Kolo su uvijek počele igrati samo djevojke ili snahe kojima su to dopuštali muževi. Nakon odigrane prve pjesme Spravljajte se divojčice u kolo su se hvatali i dečki, birajući mjesto kraj određene djevojke, kao i mladi muževi čije su žene bile već u kolu.

U kolu je bilo obično od deset do dvadeset igračica i igrača. Ponekad i više. U rijetkim slučajevima, zbog velikog broja igrača kolo se razbilo, tj. unutar kola formiralo se unutarnje manje kolo.

 

U kolu su mogle igrati djevojke od petnaeste, a dečki do sedamnaeste godine. Mlađima nije bio dozvoljen pristup u kolo. Mlade djevojke pred navršenom petnaestom godinom već su unaprijed molile svoje majke za dozvolu da od idućeg proljeća mogu u kolo.

 

Ako su dobile dozvolu, to je bilo veliko veselje za svaku djevojku. Zatim su slijedile pripreme i mamini savjeti kćerkama. Kad je došao prvi dan igranja kola u proljeće, majke su obvezno otpratile kćerke do mjesta igranja kola te su tu ostale do kraja i dopratile ih kući.

 

U sredinu kola znala su se ušuljati djeca koja su se tu uhvatila u "svoje kolo" oponašajući pokrete odraslih. Oko kola uvijek je bilo promatrača, u prvom redu majki i baka, sudionika kola. One su tu pazile da li se njihove kćeri pristojno ponašaju. Tu su bile i veće djevojčice i dječaci koji su promatrajući odrasle učili plesne korake. To je odmah i odgovor kako su mladi učili igrati kolo.

 

Pjevanje u kolu uvijek je bilo jednoglasno. Koraci su bili jednaki u svim kolima, samo su se pjesme, odnosno, riječi mijenjali. Kolo se kreće u laganom ritmu. Kotoripsko kolo ne poznaje nikakvih stilskih figura. Ipak igranja u svim kolima nisu bila ista. Kod stanovitih kola igralo se brže, a kod nekih opet veselije i življe kad su muški igrači znali jače nogama udarati o zemlju uz poklik "Hopa, hop" ili slično. Kod nekih kolskih pjesama kolo se više puta zbilo - stisnulo pa opet vratilo u normalan položaj.

To se izvodilo ovako: svi u kolu naprave jedan ili dva koraka prema sredini kola čime se igrači jako stisnu, ali se idućeg trena opet vrate u prijašnji položaj. Ti pokreti izazivali su u sudionika veselje i ponekad smijeh jer su se dečki u takvim prigodama natjecali tko će izazvati veći smijeh.

 

Za cijelo vrijeme igranja kola igrači su se držali za ruke onako kao i u početku igranja. Prema tome, kolo se nije nikad razbijalo u plesne parove, niti su se izvodile bilo kakve figure.

Izvorno Kotoripsko kolo s jednoličnim koracima i bez ikakvih posebnih figura ne smijemo gledati današnjim očima jer bi nam se tada činilo ne samo zastarjelim, nego i nezanimljivim i neatraktivnim pa ne bi privlačilo našu pozornost. To nekadašnje naše kolo moramo gledati kao odraz vremena u kojem je nastalo i razvijalo se u drugim prilikama sa posve drugim preokupacijama ljudi nego što ih ima današnji čovjek u ovo moderno vrijeme.

 

Kolo je u prošlosti Kotoripčanina značilo mnogo jer su se u kolu na otvorenim prostorima sela mogli opustiti i zaboraviti teški teret koji su morali nositi kao kmetovi ili težaci. Kasnije, u drugoj polovici 19. stoljeća, kad su Mađari pokušavali iskorijeniti sve što je hrvatsko, kolo je glasno, na ulicama sela, pokazivalo mađarskoj gospodi da Kotoriba nije mađarska, nego da pripada hrvatskom narodu na čijem se jeziku pjevaju te pjesme. Tako je kolo imalo i politički karakter.

 

 

Velikan hrvatske etnomuzikologije dr. Vinko Žganec na samom početku svoje pjesmarice iz 1916. godine objavio je sedam pjesama za kolo koje je zabilježio u Kotoribi. To su ove pjesme:

Oj Jelo, Jelica; Pod kopinom; Ma rumena šipkojina; S prprom gora obrodila; Pod naranđom Ijepo kolo igra; Šetal se Ivan po zlatem mostu i Turki robe zelenu dobravu. Kod svake pjesme on je istakao da je to kolo iz Kotoribe.

 

U svojoj Pjesmarici iz 1924. godine Žganec je kotoripske kolske pjesme uvrstio u prvu grupu, čime je želio naglasiti njihovu starinu. On u toj zbirci objavljuje dvadeset i dvije pjesme za kolo iz Kotoribe. U toj zbirci nema teksta jedino za kolske pjesme Spravljajte se divojčice i Ne ljuljaj se kamen s mosta, iako je pjesma spomenuta već 1916. godine.

 

Kao što je bilo točno određeno u koje doba godine, u koje doba dana, gdje i kako se igralo kolo, tako je bilo određeno i koje su se pjesme pjevale u kolu.

 

U našem kolu pjevale su se od starih vremena dvadeset i četiri pjesme. Nitko nije imao pravo da u kolo uvede neku novu pjesmu. Isto tako ni jedna od tih dvadeset četiri pjesama nije se nikada nigdje drugdje pjevala osim u kolu. Zato, kad kažemo Kotoripsko kolo, onda mislimo na naše kolo koje se igralo na kotoripskim ulicama u određeno doba godine i dana uz pjevanje tih pjesama. Igranje svatovskih kola posve je nešto drugo.

 

Naše kolo nije imalo nikakve posebne nazive (drmeš, čardaš) već bi se nazivalo po prvoj strofi pjesme uz koju bi se izvodilo ili samo po dijelu strofe.

 

Iako je u Kotoribi bilo ukupno dvadeset i četiri pjesama za kolo, ne možemo reći da ima isto toliko kola, nego postoji samo jedno Kotoripsko kolo u kojem su se pjevale spomenute pjesme. To je zato što je igranje kola, tj. pokreti u njemu, u svim našim pjesmama bili jednaki samo su se pjesme mijenjale.

 

Da bismo imali bolji pregled tih pjesama, potrebno ih je razvrstati u grupe. Mogli bismo ih razvrstati prema metrici jer je jedanaest pjesama u osmercu, isto toliko u desetercu dok je samo jedna u petnaestercu i jedna u sedmercu. Zatim, mogli bismo ih razvrstati prema napjevu kojih ima šesnaest. No ni jedno od tih grupiranja ne bi bilo najbolje.

 

 

Zato smo kolske pjesme razvrstali u šest grupa prema tome je li pjesma bez ponavljanja ili s ponavljanjem prvog ili drugog dijela strofe, kao i obzirom na to da li se ponavljanje vrši odmah nakon prvog dijela strofe ili na njenom kraju, zatim prema tome da li pjesma ima pripjev ili predpjev.

 

 

Prva grupa:       pjesma bez ponavljanja i bez pripjeva u osmercu:

 

Druga grupa:    pjesme s ponavljanjem prvog dijela strofe odmah nakon

otpjevanog tog dijela u desetercu:

 

 

 

Treća grupa:       pjesme s ponavljanjem prvog dijela strofe na njenom kraju u osmercu:

 

 

U desetercu:

 

 

Četvrta grupa:   pjesma kod koje se ponavlja drugi dio strofe u petnaester-cu:

 

 

Peta grupa:        pjesma s predpjevom i ponavljanjem drugog dijela strofe u sedmercu:

 

 

Šesta grupa:       pjesme s pripjevom u osmercu:

 

 

 

U svojoj knjizi Međimurskih popijevaka što ju je Vinko Žganec objavio 1916. godine, autor daje neke podatke o kolima. Za pjesmu Šetal se Ivan piše da se pjevala na Ivanjsku večer kod zadnjeg kola. Opisujući svoj rad u Kotoribi navodi slijedeće: "U Kotoribi su mi pjevale pjevačice crkvenog zbora. Od njih su osobito mnogo pjesama znale Katica Fundak i Katica Ujlaki. Pjesme iz kola zabilježio sam po skupnom pjevanju zbora. Kotoribu moram istaknuti kao najglazbenije mjesto u Međimurju, a povrh toga, kao najbogatije svim slavenskim biljegama; starim pjesmama, krasnom nošnjom, lijepim jezikom, igrom kola itd."