Prema povijesnim izvorima, najstarije poštansko mjesto u Međimurju je Čakovec, koji je još prije godine 1751. dobio poštanski ured.

Čakovec se tako svrstava medu najstarija mjesta s poštom u Hrvatskoj. Varaždin je dobio poštu 1716, Vukovar 1731, Sisak 1751. i Zagreb 1752. Čakovečka pošta bila je dakle godinama jedina pošta u Međimurju.

 

Burne godine 1848, kada je Hrvatska prekinula sve odnose s Mađarskom, a sve su državne ustanove podvrgnute banu Josipu Jelačiću, odbijale su pošte u Varaždinu i u Osijeku, upravljane Mađarima sklonim činovnicima, priznati Bansko vijeće u Zagrebu i bana.

Zato je ban Jelačić 11. kolovoza 1848. ukinuo ta ravnateljstva pošta i osnovao Vrhovno upraviteljstvo pošta u Zagrebu, koje je odmah ukinulo upra-viteljstvo pošte u Varaždinu. Iz popisa pošta koje su na području Mađarske pripadale Varaždinu, a tu su spomenute 42 pošte sjeverno od Drave, ne nalazimo Kotoribu, a u Međimurju je bila spomenuta samo pošta u Čakovcu.

 

U službenom popisu stanovništva u Hrvatskoj godine 1857. navedeno je, uz ostalo, da je u Kotoribi "postarnica", i da ta pošta osim Kotoribe obuhvaća sela Donju Dubravu, Donji Vidovec, Sv. Mariju i trgovište Legrad. Ostala sela kotara Prelog pripadala su pošti Prelog.

Pošta u Međimurju još se nalazila i u Štrigovi.

 

Prije nego što je Kotoriba dobila poštu, morali su se Kotoripčani koristiti poštanskim uslugama u Velikoj Kaniži ili Koprivnici, kao u najbližim poštanskim mjestima.

 

Nema podataka o tome kako je u to vrijeme radila pošta u Kotoribi, ali u usporedbi s radom drugih pošta u to vrijeme (npr. s poštom u Sisku) možemo zaključiti da je otprema i doprema pošte bila jedanput ili najviše dvaput tjedno. Poštanske su se pošiljke prevozile kočijama, a kada je Kotoriba godine 1860. dobila željezničku prugu, prijevoz pošte preuzela je željeznica.

Nemamo podatke o tome kada je kotoripska pošta dobila telegram i telefon, ali znamo da ih je posjedovala na kraju prvog svjetskog rata.

 

Zgrada u kojoj se nalazila pošta bila je sve do kraja prvog svjetskog rata općinska zgrada, i to njezina desna strana, dok su se prostorije općine nalazile na lijevoj strani zgrade. Nakon toga, sve do drugog svjetskog rata, pošta se nalazila u različitim privatnim kućama (kuća Alekse Levaka u Glavnoj ulici, u kući gdje je sada RO "Bratstvo"). Za vrijeme drugog svjetskog rata pošta se nalazila na uglu ulica Glavne i Matije Gupca u kući Zlate Vlašić, koja je bila poštarica. Nakon preokreta pošta je ostala u istoj kući do godine 1963, kada se preselila u zgradu bivše općine, nakon što je Kotoriba prestala biti općinsko mjesto.

 

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova pošta se doduše smatrala javnom službom, ali ipak sve pošte u Jugoslaviji nisu bile državne ustanove. Čak osamdeset posto pošta u staroj Jugoslaviji, a medu njima i pošta u Kotoribi, bile su tzv. ugovorne pošte, koje su vodili poštari kao privatni zakupci. S njima je poštanska direkcija sklapala posebne ugovore o obavljanju poštanske službe. Istom nakon drugog svjetskog rata poštari su postali državni činovnici.

 

Nije poznato kada je u kotoripsku poštu uveden telegraf, ali, prema sjećanju najstarijih ljudi u Kotoribi, možemo zaključiti da je pošta već prije prvog svjetskog rata imala i telegraf i telefon. Morzeov telegraf bio je u pošti u Kotoribi sve do godine 1972, kada je pošta dobila teleks, a stari je Morzeov telegraf bio vraćen pošti u Varaždin kao nepotreban.

 

U Kotoribi je sve do godine 1968. bio na pošti upotrebljavan ručni, tzv. induktorski telefon. Prije drugog svjetskog rata u Kotoribi radilo je samo šest telefona: u općinskoj upravi, pošti i na željezničkoj postaji, u policijskom komesarijatu, carinarnici i u tvrtki Braća Rado (trgovina drvom). Nakon rata stanje se nije popravilo sve do 23. studenoga 1968, kada je počela raditi automatska telefonska centrala u Kotoribi.

 

Prva javna telefonska govornica postavljena je u Kotoribi kraj pošte 2. studenoga 1984.