POVIJEST KOTORIBE
Najstarija vijest o Kotoribi
Arheološki nalazi ne upućuju nažalost na zaključak da je Kotoriba kao naselje ili toponim postojalo u prethistorijskom ili rimskom razdoblju. U prvim popisima župa u Međimurju (1334. i 1501.) također ne nalazimo ime Kotoriba, premda se u 1501. spominje župa Bistica, za koju se općenito smatra da je to velika župa Donji Vidovec. Kotoriba je dakle mlađe naselje, nastalo najvjerojatnije u razdoblju jače obrane Međimurja od Turaka, dakle nakon dolaska Zrinskih u Međimurje. Osim toga, kotoripsko je područje ispresjecano brojnim rječnim koritima, barama, rukavcima (mrtvicama), često je bilo izloženo poplavama,pa, prema tomu, nije bilo prikladno da se na njemu podigne naselje. Ipak, naselje je podignuto, najvjerojatnije zbog obranbenih razloga, o čemu svjedoči njegov kasniji naziv "praesidium Coturib" (tvrđava Kotoriba). To dokazuje i činjenica da je Juraj Zrinski , sin sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog, dovršio godine 1567. gradnju utvrde Legrad, koju je započeo graditi njegov otac, da bi svoje posjede obranio od Turaka. Učeni pavlin Josip Bedeković spominje godine 1752. da su Zrinski uz granicu od Legrada do Murskog Središća podigli "čardake" ili "kule" i naselili narod, koji je bio oslobođen od svih podavanja da bi branio granicu od turskih napada.
On posebice spominje četiri sela, tzv. "vojvodstva", kao središta tih obrana: Križovec, Dekanovec, Goričan i Kotoriba, kojima upravlja kapetan iz Legrada.
Zanimljivo je svedočanstvo mađarske povjesničarke Edit Kerescenyi, koja spominje da je godine 1600, nakon pada Velike Kanjiže u turske ruke, dio Serdeheljačana prebjegao u Kotoribu. To bi značilo da je utvrda Kotoriba postojala i prije te godine.
Drugi zapis o Kotoribi potječe iz godine 1620. Te se godine spominje da je Ivan Lenti, protestantski pastor u Kotoribi, potpisao knjigu sloge (Liber concordiae).
Vrlo zanimljiv zapis koji Kotoribu spominje godine 1637. god. nalazimo u Knjizi blagajne varaždinskog mesarskog ceha. U njoj je pod rubrikom "Izdaci" zapisano da je taj ceh nekom Andrašu platio izvjesni novčani iznos za ribu koju je on donio iz "Kuturibe" (zkuturibe).
Postojanje Kotoribe kao naselja i utvrde mora se vremenski odrediti prije godine 1660, kada se ona prvi put spominje u kanonskim vizitacijama Bekšinskog arhiđakonata, što pokazuje i Stierova zemljopisna karta iz 1650. Nešto kasnije i glasoviti zemljovid Međimurja Stjepana Glavača iz godine 1673, objelodanjen u Zagrebu, donosi također toponim Kotoriba.
Slika:Stierov zemljovid Međimurja iz 1650. godine. Kotoriba je označena kao tvrđava Cotoriba.
Kanonske vizitacije nazivlju Kotoribu raznim imenima: "praesidium Coturib"(1669.), "res praesidiis cothuribensis"(1671.), "praesidium Cothuribense"(1672.), "praesidium Koturiba" i "praesidium Kotoriba" (1688.-1693.), "in praesidio Kottorij" (1698.), "selo Kottori" (1768.), "capella oppidi Kottori" (1784).
Stierov zemlovid donosi naziv Cotoriba, a Glavačev Kotoriba. U dokumentima Zrinsko-Frankopanskoj uroti navodi se ime Cotoriba, Cathoriva, Cottoriba, Kottoriba, Kothoriba ili Kottryba, dok je pomađaren naziv Kottory u upotrbi tek od 18. stoljeća, dakle u vrijeme pojačane mađarizacije Međimurja.
Prema tomu , Kotoriba se od prvog trenutka svog postojanja zvala Kotoriba - ime koje se ,pisano latinskom grafijom u dokumentima pojavljuje kao Cotoriba. Iako su Mađari početkom 18. stoljeća nametnuli službeni naziv Kotory, to ime stanovnici Kotoribe nisu nikad prihvatili. O tomu svedoče brojne narodne pjesme iz Kotoribe i okolnih mjesta, kao i pisani dokumenti u tzv. "Odpertim pismima" iz 18. stoljeća, pisanim u trgovišnoj općini Kotoribi, koji isključivo nose ime mjesta Kotoriba.
U povijesnim dokumentima ne nalazimo podatke o tome da je Kotoriba kao utvrda ili naseljeno mjesto postojala prije 1546, kada je Nikola Zrinski postao gospodar međimurja. Prema tomu, početak postojanja Kotoribe možemo tražiti samo u razdoblju vladavine plemićke obitelji Zrinski Međimurjem. Iz podataka o tomu da je Juraj Zrinski st. nakon završetka gradnje tvrđave Legrad (1567.) uz rijeku Muru dao podići više tvrđica za obranu od Turaka ne možemo sigurno zaključiti da se taj podatak odnosi i na Kotoribu, a ako ih je doista izgradio , onda se to odnosi na razdoblje prije 1603, jer je on te godine umro. Svakako je najpouzdanija vijest o postojanju Kotoribe ona iz godine 1620, koja upućuje na zaključak da je Kotoriba spomenute godine već važnije mjesto, jer su pastore mogla imati samo veća i važnija mjesta u Međimurju.
Spomenuli smo da se Kotoriba u dokumentima 17. stoljeća naziva utvrda (praesidium). O tome svedoče Stierov i Glavačev zemljovid, a i kanonske vizitacije do početka 18. stoljeća. Isto tako , iz poposa zaplijenjenih imanja Zrinskoga i frankopana doznajemo da se Kotoriba naziva utvdom.Međutim, u nekim se dokumentima umjesto izraza utvrda upotrebljava izraz vojvodstvo (Vajvodatus, Woywodscaft). Na čelu vojvodstva bio je vojvoda. Tako se kotoripski vojvoda spominje u austrijskim dokumentima o uroti zrinsko-frankopanskoj. Taj se naziv u Kotoribi zadržao i nakon povlačenja turske vojske iz susjedne Mađarske, kada je i Kotoriba izgubila status utvrde i dobila status trgovišta.
Utvrda Kotoriba je najvjerojatnije bila izgrađena na desanoj obali Mure, na najvišem terenu između Legrada i Goričana, na mjestu današnje osnovne škole i sjevernije od nje do korita rijeke Mure, koja je nekad protjecala današnjom udolinom potoka Krke. Kasnije je Mura napustila to korito i danas teče kilometar sjevernije. U nedostatku povijesnih dokumenata, možemo samo približno rekunstruirati oblik te utvrde, prema primjeru drugih nizinskih utvrđenja toga razdoblja. Utvrda je imala oblik četverokuta, a sva je bila građena od drveta . Na svakom uglu drvenih zidova, tzv. palisada, nalazila se kula ili bastion. Unutar utvrde nalazile su se kuće za smještaj vojničke posade, a oko utvrde bio je iskopan prokos ili šanac napunjen vodom iz Mure, s kojom je bio spojen.
U prvo vrijeme postojanja Kotoriba je bila utvrda, ali bez civilnog stanovništva. Malo-pomalo počeli su se doseljavati civili iz drugih djelova Međimurja, koji su oko utvrde gradili drvene kuće. Tako je nastalo podgrađe (suburbium) Kotoribe, naseljeno i civilnim pučanstvom, koje je u utvrdi imalo zaštitu od iznenadnih napada turske vojske iz daleke Kanjiže, koji su svojim čestim pohodima otimali Međimurcima ne samo njihovu stoku već su i njih odvodili u tursko ropstvo. To civilno naselje ili podgrađe, smješteno uz utvrdu , bilo je zbijeno, imalo je uske i vijugave uličice s "malim" grunhtima. Zahvaljujući kanonskoj vizitaciji iz godine 1660, doznajemo imena obitelji koje su stanovale u podgrađu Kotoribe. Navodimo ih abecednim redom:
Pavao Barlović, Tomo Barlović, Tomo Brodarić, Blaž Frančić, Matija Frančić, Tomo Golubić, Mijo Hablević, Tomo Herbat, Ivan Honz, Juraj Honz, Matija Honz, Martin Horvat, Mijo Horvat, Pavo Horvat, Matija Kedmenec, Andrija Kranjec, Luka Marton, Ivan Minić, Gašpar Mlinar, Juraj Pavlić, Mijo Pavlić, udova Pavlić, Ambroz Perstec, Udova Potrepec, Andrija Sedlar, Matija Serpak, Andrija Tkalec, Tomašić, Varga (obučar) , Andrija Turopolec, Udova Nikolina , Blaž Željar.
Vizitator spominje nekatolika Martina Cibola, bigamista.
nastavit će se .....
informacije i tekst :monografija:Povijest Kotoribe- Dr.Juraj Kolarić
Pri izradi ove monografije korišteni su izvori i literatura navedena u samoj knjizi Povijest Kotoribe. Izvorna građa potječe iz Kaptolskog arhiva u Zagrebu (Kanonske vizitacije bekšinskog arhiđakonata) i iz Župnog arhiva Kotoribe (Liber memorabilium ab anno 1863.). Posebice istićemo vrlo vjerni rad Franje Sovića , koji je začuđujućom upornošću i erudicijom tipkopisom sastavio pet svezaka povijesti Kotoribe pod naslovom "Iz prošlosti Kotoribe " (Kotoriba 1966.) Dr.Juraj Korarić,sveuč.prof.
Izvori za povijest Kotoribe - Piše:Prof. dr. sc. ALOJZ JEMBRIH
Za povijest Kotoribe vrlo su dragocjeni rukopisni zapisnici pisani u Kotoribi (o njima je 26. svibnja 1999. u međimurskom domu u Zagrebu govorio autor ovih redaka).
Budući da je riječ o tekstu koji sadrži prvorazredne podatke o radu, danas bismo rekli, “općinskoga poglavarstava”, a tada u 18. stoljeću, varaša kotoribskoga (trgovišta), ovdje na stranicama Kotoribskoga vjesnika, želim nešto više reći upravo o tom rukopisu.
Svaki tekst (rukopis) iz prošlih stoljeća, pisan hrvatskim jezikom, dragocjeno je svjedočanstvo o narodu koji se tim jezikom služi(o). U to nas uvjerava rukopis koji se danas nalazi u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Kao poklon taj rukopis darovao je Akademiji njezin Član Matija Valjavec (1831.1897.) 4. srpnja 1887. što je i zapisao na prvoj stranici “Poklonio akademik prof. M. Valjavec 4/7 1887”. Valjavec je bio 20 godina profesor u varaždinskoj gimnaziji, a bavio se je i skupljanjem kajkavskih riječi i priča. Tako je 1880. putovao po Međimurju i Podravini, pa je vjerojatno od nekoga dobio, možda baš u Kotoribi, spomenuti rukopis o kojem je on 1885. pisao u slovenskom Časopisu “Kres”, objavivši u njem u tri nastavka dio teksta iz kotoribskih zapisnika. Tako su o njima prvi saznali Slovenci nego sami Kotoripčani.
Naslov našega rukopisa glasi: Protoculum Novum Oppidi Kotoriba inchoatum Anno Domini milesmo septingentesimo vigesimo quarto (= Novi protokol (zapisnik) trgovišta Kotoribe započet godine gospodnje 1724.). Zapravo početak teksta počinje s nadnevkom: Anno D(omi)ni 1724. die 12 mensis Januario (= Godine gospodnje 1724. 12. dana mjeseca siječnja). Posljednji zapis završava sa 6. ožujka 1804. godine.
Tri su razloga zbog kojih, i danas, treba pisati o Kotoribskim zapisnicima (protokolima).
1. razlog je u činjenici što je to dragocjeni jezični spomenik koji svjedoči o hrvatskom kajkavskom jeziku i o administrativnom funkcionalnom njegovu stilu sa zanimljivom terminologijom i obilježjima kotoribskoga govora.
2. to je vrlo važni izvor za proučavane, danas rečeno, “lokalne samouprave”, obrta, trgovine i varoških službi,
3. s jezičnoga gledišta to je izvor za proučavane hrvatsko-kajkavskoga rječnika, prezimena (patronimija), pojedinih naziva njiva, šuma. Dakle, Kotoribski protokoli prava su riznica za filološka istraživanja. Nakon Matije Valjavca o njima je, ukratko 1980., pisao i Zvonimir Bartolić. No, o njima bi valjalo više govoriti, odnosno njih bi trebalo danas objaviti, jer dok je neki tekst u rukopisu i teško dostupan široj javnosti, on kao da ni ne postoji. Objavljivanjem Kotoribskih protokola, Kotoriba bi dobila svoj novi višestruki spomenik.
U naslovu zapisnika Kotoriba se navodi kao oppidum što je latinski naziv koji znači trgovište. Kotoriba se prvi put kao trgovište spominje 1716. godine. Naš je rukopis pisan od više različitih ruku (notara, notariuša, zapisničara od kojih su neki i zabilježeni, na primjer Petar Dombaj iz Doljnje Dubrave). Sve što je varaška skupština odučila sve je to u protokolima zapisano. Uz različite prisege: sudaca, prisežnika, krčmara, u zapisnicima su predočene dužnosti pojedinih varoških službi, obrtnika, tkalaca, šajkaša, mesara, brodara, maltara, birova, prisežnika itd.
Na primjeru svih tih zapisa, danas doista možemo reći da je kotoribski opidum, varaš, trgovište administrativno precizno funkcionirao na dobrobit svih stanovnika Kotoribe.
Jezik zapisnika je hrvatski kajkavski kao što se je i govorilo u Kotoribi, a pravopis kojim je su pisani, takav kakav je tada bio u običaju i u tiskanim knjigama: cz=c, cs, ch=Č, gy=Š, ¨y=i, i=j, lly, ly=lj, ny=nj, sz=s, ss, s=š, tt=t, s=ž.
Ovdje u suvremenoj grafiji prilažemo nekoliko primjera teksta iz Kotoribskih zapisnika u želji da ih približimo današnjemu Čitatelju. Dakle tekst prenosimo u današnju latiničnu grafiju, jezik ostaje isti kajkavski.
Početak Kotoribskih zapisnika:
Anno Domini 1724. die 12 mensis january. Po zapovedi gospodina adminištratratora i plenipotenciariuša gospodina Januša a Peyerll, gospon prefektuš Maksimilijan Turzanski, jest potverdil i postavil dvanajst prisežnikov varaša Kotoribskoga, koji poleg navade drugeh varašev na vernost i pravicu jesu prisegli coram ad id exmisso, kakoti pred gosponom BariČ Janušem, slavne i plemenite ZalavarmeŠe MeŠimorja sudcem, pred gosponom Vandrašek Tobijašem, reČenoga dominiuma purgrofom, gosponom Jablunskom gradskem sekretarom i ostalemi na to poslanemi i pozvanemi, tak plemenite VarmeŠe kak i gradskemi oficeri i bližnjemi susedi i poglavitemi ljudmi; imena pako i pridovki dvanajstem prisežnikom i red njihov ovako se ima:
lmŻus (primus) JuriČiČ Andraš, 2. JankoviČ Štefan, 3. Čmerlec Đura, 4. Sabolić Matok, 5. Markač Matok, 6. Zvošec Tomaš, 7. Maltar Đura, 8. Vrataec Martin, 9. Malek Ferenc, 10. UgraČ Blaž, 11. UgraČ Mihalj, 12. Cifra Peter.
Navadna prisega prisežnikov:
Ja N. N. prisižem Otcu Bogu Sinu i Duhu svetomu, blažene Device Marije vsem Božjem svetcem i sveticam. Da ja gospode moje zemeljske hočem veren i poslušen biti, gosponu vojvode vu dostojneh zapovedih podložan i pravičen hočem biti, vu vsakom dugovanju koja se mene zaufaju i mene dostojala budu poleg pravice i mojega dušnoga spoznanja hočem verno služiti i pravicu vučiniti na stran vergši prijatelstvo, rodbinstvo, kumstvo, prošnju, mitu, nazlob, odurjenje i ljubav, tako mene Bog pomozi, Blažena Devica Marija i ves dvor nebeski.
Šajkaši varaški:
1. Spahija Matok, 2. Vlašić Matok, 3. Vrataec Martin, 4. Dolenčič Đura, 5. Sebeštijan Đura, 6. Ostrognaj (pisano Öströgnei) Ferenc, 7. Markan Matok, 8. Mir Đura, 9. Oresta Tomaš, 10. Balog Ivica, 11. SaboliČ Matok, 12. Ugrač Mihalj, 13. Maltar Blaž, 14. Pigoc Blaž, 15. Matolin Đura, 16. KobriČ Ferenc, 17. Talaši Jakub, 18. Matoš Matok, 19. Markulin Đura, 20. Banovec Mihalj, 21. Dolenčič Tomaš, 22. Balog Matok, 23. Matoš Matok alter (star.), 24. Čišmešija Mikula.
Prisega varaškoga suca:
Ja N. prisižem otcu, Bogu, Sinu, Duhu svetomu, Blažene Marije Device i vsem božjem svetcem i sveticam. Da ja hočem varaša kotoribskoga verno i pravično služiti, poleg Boga pravice njegove i mojega dušnoga spoznanja, pravdu i pravicu hočem činiti i suditi, pravični red med varašem obderžavati i po krivici varaškoga nečem nikaj za se obernuti. Tako mene Bog pomozi i ves dvor nebeski.(…)
Prisega brodarov:
Ja N. prisižem Otcu Bogu, Sinu Duhu svetomu, Blažene Device Marije i vsem božjem svetcem i sveticam, da je varaša kotoribskoga pravično verno hočem služiti i brodariju obnašati, pravičen račun varašu davati i po krivice oberh navadne tretine za se neČem nikaj vzeti niti obernuti, niti moje družine dati, niti prepustiti vzeti i obernuti. Tako mene Bog pomozi i ves dvor nebeski.
Prisega krčmara:
Ja. N. N. prisižem Bogu Otcu, Sinu Duhu svetomu, Blažene Marije Device i vsem božjem svetcem i sveticam, da je varaša kotoribskoga hočem verno i pravično služiti, pravičen račun varaškem oficerom, ali onem kojem varaš zruči, davati i med vino vodu mešati nečem, niti ne prepustim od moje družine mešati vučiniti. Tako mene Bog pomozi i ves dvor nebeski.
Zlatarski red (odredba za zlatare):
Sada vu varašu jest sedem klopi zlatarskeh, na vsaku klop po tri ljudi računavši kakoti klop: 1. Markan Matok, Đalter Markan Matok (stariji), tert (ius) Markan Matok (treći), 2. Horvat Ištok, Markač Matok, Bobanj Matok, 3. Šebronj Mikloš, Šebronj Tomaš, Plačko Martin, 4. Seličanec Đura, Đurkan Mihalj, Talaši Jakub, 5. Bradač Mihalj, Spahija Matok, Maltar Blaž, 6. Markač Matok, Horvat Mikula, Ferenčak Mihalj, 7. Oresta Tomaš, Kaša Martin, Kočiš Lukač.
Njihov red:
1. lmo (primo) Zlato prodavati drugomu nikomu ne slobodno, nego samo na stran zemeljske gospode, kamo zapovedalo se nositi bude, tamo dužni budu nositi; ako koji ne bude hotel tamo nositi, dužni su ga ostali zlatari prepovedati, koji osebujno bude se birsažiti imal od grada ali gospona vojvode.
2. Zlato bude slobodno od vražjeh jam do Senjara brati. Ako gdo oko Karliša ali s. Martina na Mure hoče zlato brati, bude dužen vu gradu navestiti se i prositi dopuščenja.
3. Kada vode izhlašaju i prodi napravljaju se, nikomu ne slobodno proda metati doklam voda ne vpadne; ako gdo proda vu vode metal bude, zastane birsaga Četiri raniške.
4. Zlatarski cehmešter jest postavljen Horvat Ištvan, koji bude dužen na ostale zlatare skerb nositi, red i pravica da se med njimi Čini i obderžava. (navedeni tekstovi odnose se na 1724. godinu u Kotoribskim zapisnicima).
A(nn)o 1726. die 30 decembris skupa buduča občina Kotoribska, Dubravska, Vidovska i Svetomarska zaradi foringe jesu dokončali. Da vse foringe kojegoder po MeŠimorju gore ali dole idu, imaju se ovako ravnati: KotoribČani s DubrovČani jednako imaju foringe kakoti dve Kotoribčani dve Dubrovčani jemati, a Vidovčani jedna kakoti na pol Dubrovčani, a Svetomarčani na tretinu naproti Vidovčanom V. G. Kotoribčani 4, Dubravčani 4, Vidovčani dvoja, Svetomarčani jedna. Dubravčani sami budu flojsare vozili, kojem vu račun občinski ne budu se računali i prijemali.
Potroški vsi zaradi foringeh vučinjeni budu iz občine jednako išli i trošili se, tak da kakgoder terha koji podnaša tak i strošku podložen mora biti. Po straneh prek Mure i prek Drave koji kade more foringo dobiti to je njegova sreča, tak Kotoribčanom kak Dubrovčanom, Vidovčanom i Svetomarčanom; ona foringa vu račun nema se prijemati. Nego ako kade vnogo kolije carske, ali kakove druge, bi bilo potrebno ter bi formeštri od obČine za nju pogodili se i ono jednako med sobu imaju razdeliti.
Navedeni primjeri doista pokazuju na što je sve trebalo u kotoribskom varašu (trgovišču) imati skrb da bi on doista funkcionirao. No, ovo je tek mali kamenčić velikih kotoribskih zapisnika.......
Kako je izgledala utvrda Kotori?
Arheološki nalaz, koji je iskopao u svom dvorištu Josip Ružić iz Kotoribe, pobuđuje posebnu pažnju. Kopajući jamu, Josip Ružić je na dubini od nešto preko jednog i pol metra naišao na red koso zabijenih i već karboniziranih stupova debljine oko 35 do 45 centimetara u promjeru. Red se nastavlja lijevo i desno od ovorenog dijela. Tu je nađeno i karbonizirano rogovlje neke uginule visoke divljači.
Po svom položaju, a posebno po slijedu slojeva naplavina od poplava Mure i navoza od strane ljudi, može se zaključiti da je taj red stupova dio već odavno otvrđene obale. S obzirom da u novijoj povijesti ovdje nije tekla Mura, čiji rukav se nalazi stotinjak metara dalje, opravdano se može zaključiti da se radi o utvrđenoj obali nekog šanca, umjetno iskopanog od strane ljudi.
Osim ovog nalaza, mještani su vrlo često na Gradišću, kako još i dana zovu taj dio Kotoribe, pronalazili fragmente ljudskih kostura, što nepobitno govori o postojanju groblja u ovom dijelu mjesta.Ako nadopunimo ove zanimljive arheološke nalaze s podacima koji se nalaze u postojećoj historijskoj literaturi, bar djelomično točna rekonstrukcija stare kotoripske tvrđave je moguća.
Razdoblje 16, a posebno 17. stoljeća, doba je velike nadmoćnosti Osmanlija koji su prodrli duboko u Evropu. Turci su gospodari južne Ugarske, a granica prema slobodnoj hrvatskoj ide rijekom Murom. Kao i sve ostale granice prema Turskoj, tako je i ova bila nestabilna, remećena bezbrojnim i obostranim pljačkaškim pohodima. U tim borbama posebno se istakla plemićka porodica Zrinskih koja je bila gospodar Međimurja od 1546. do 1671. godine.
Da bi osigurali granicu od iznenadnih provala, Zrinski grade uz Muru čitav niz utvrda, od Legrada do Murskog Središća. Prvo je nastao Legrad kao važna strateška točka u hidrografskom čvorištu Mure i Drave i to već 1567. godine. nešto kasnije, 1661. godine, nastaje Novigrad, a 1662. i legedarni Novi Zrin.
Polovicom 17. stoljeća nastala je i tvrđava Kotori. Godine 1646. se spominje značajna pobjeda Petra Zrinskog kod Kotora, kada su Turci "posvema razbijeni i natjerani natrag u Muru, gdje se mnogi i utopiše". kasnije je postojanje Kotora potrvdila i kanonska vizitacija zagrebačkog kanonika Ivana Zubića, koji 4. svibnja 1688. dolazi u Kotoribu, te je u svojim zapisima spominje kao tvrđu. Godine 1752. i Josip Bedeković govori o svom poznatom djelu "NATALE SOLUM" o sistemu "čardaka" uz Muru koji su služili za obranu od Turaka.
slika:Kotoriba - plan tvrđave, 17 st. G.G. SPILLA vojnopovijesni muzej Beč
IZGLED TVRĐAVE KOTORI
Tvrđa je bila četvrtastog oblika s bastionima na uglovima. Obrambeni zid bio je građen od drvenih balvana između kojih je bila nabita zemlja. Unutar utvrđenih zidina nalazile su se drvene zgrade u kojima je stanovala stalna posada Zrinskih od oko stotinjk vojnika. Tvrđava se nalazila na najvišoj topografskoj točki Kotoribe, kod današnje Osnovne škole.
Zapadno od tvrđe uređeno je groblje, čije postojanje je zabilježeno još i početkom 19. stoljeća. Do 1719. godine, kada je započela izgradnja drvene kapele svetog Križa na mjestu današnje mjesne crkve (izgrađena od 1760, do 1776. godine), na starom groblju postojala je i mala drvena kapela koja je početkom 18. stoljeća stradala u požaru, tako da je nekoliko godina svećenik iz Donjeg vidovca (najstarija župa u ovom kraju) održavao misu u jednoj seoskoj kući.
Groblje, kapelu i tvrđu opasivao je šanac s vodom širok nekoliko metara, čije su obale bile utvrđene također balvanima, o čemu govori i spomenuti nalaz. Šanac je bio spojen s maticom Mure koja je tada tekla u neposrednoj blizini, ali se kasnije evolucijom meandriranja preselila za oko jedan kilometar na sjever. Ostaci starog korita još se i danas mogu lijepo pratiti u konfiguraciji terena. Prema tome karbonizirani balvani iz dvorišta Josipa Ružića najvjerojatnije su stari blizu 300 godina.
Oko utvrde je posebno u pravcu juga nicalo predgrađe (trgovište,suburbium) u koje su se naseljavali trgovci, seljaci i zanatljije, privučeni sigurnošću koju je pružala tvrđa. Tako je Kotoriba jedno od prvih mjesta u Međimurju koje dobiva naziv trgovišće, i to već 1715 godine, kada kanonska vizitacija bilježi da naselje ima 100 kuća s blizu 500 stanovnika.
Slabljenjem turske moći u 18. stoljeću i tvrđa gubi svoju stratešku važnost. Stalna posada odlazi, a drvena utvrda gubi svoju stratešku važnost. Stalna posada odlazi, a drvena utvrda izložena je truljenju i požarima. Jedan od izvora govori da su seljaci drvene balvane upotrebljavali i za gradnju svojih kuća. Tako su zub vremena i čovjek relativno brzo uništili ovu staru građevinu, a na zatrpanom šancu niknule su nove kuće. Eventualne ostatke treba tražiti još jedino pod zemljom, o čemu nam govori i nalaz u dvorištu Josipa Ružića.
KAPELA SVETOG KRIŽA I BLAŽENE GOSPE ŽALOSNE
U 17. stoljeću najveći dio Međimurja bijaše pokriven hrastovim šumama. Zato je međimurski seljak kao građevni materijal upotrebljavao drvo, od kojeg je gradio kuće , gospodarske zgrade, utvrde, mostove, župne dvorove i crkve. Tako su kuće u Kotoribi uglavnom bile izgrađene od drveta i pokrivene slamom (šopom). Te su kuće imale tri prostorije: sobu za boravak i spavanje,"zakađenu" kuhinju i sobu, koja je , ako je obitelj bila brojna služila kao spavaonica ili spremište. Iznad tavanskog prozorčića ili pod zabatom krovišta često je bio smješten kip Sv. Florijana, zaštitnika od požara.
U razdoblju vladavine Zrinskih nije u utvrdi Kotoriba u početku postojala kapela. Župna se crkva nalazila u Donjem Vidovcu, u kojem je bilo središte župe za sela Donja Dubrava, Alterec (Sv.Marija), Donji Mihaljevec i Cvetošinec (mjesto koje je kasnije nestalo), te utvrde Kotoriba. O tome govore kanonske vizitacije iz godina 1669,1671¸. i 1688. Prvo izvješće o postojanju kapele u Kotoribi nalazimo u kanonskoj vizitaciji godine 1669, kada vizitator piše da se "in praesidio Coturib" nalazi kapela "locus quidem benedictus dicitur, nomen tamen capellae ignoratur". Kanonska vizitacija godine 1688. već spominje da se u "praesidium Koturiba" nalazi filijala Sv. Križa, a već sljedeća kanonska vizitacija 1693. spominje da se u "praesidim Kotoriba", koja od davnine pripada župi Donji Vidovec, nalazi crkva koja ima kip Blažene Gospe, slike na papiru i veliki drveni križ. Crkva ima i zvona, postavljena na četiri drvena stupa. U kapeli se na sve blagdane kroz godinu , osim na blagdane Blažene Djevice Marije, Sv. Stjepana Prvomučenika , na Uskrsni i Duhovni ponedjeljak , na Tri Kralja, Novu Godinu (Obrezanje), služi sveta misa.Običaj je od davnine da se župniku tom zgodom daje objed. Zvonar stanuje u svojoj kući, a od svake kuće godišnje za svoju službu ubire groš.Kao cemeštri spominju se Mihalj Kovač i Stjepan Zablačenec.
Čini se da su umjesto te kapele Kotoripčani sagradili novu i veću kapelu, jer kanonska vizitacija godine 1698, koju je obavio Ivan Leskovar, govori o novosagrađenoj kapeli u Kotoribi. U tom se izvješću tvri da je kapela prostrana, izgrađena od hrastovine i da je pokrita hrastovom šindrom (daščicama). Strop je od mekog drveta, a pod od cigle. Kapelica ima rustikalno izrađeno pjevalište (kor) . U svetištu se nalazi drveni oltar Sv. Križa. Kapela ima otvoreno predvorje , ograđeno hrastovim daskama, a okko kapele je podignuta hrastova ograda (cintor), unutar koje se nalazi groblje. U tornju se nalaze dva zvonika, a drveni zvonik sličan je zvoniku Sv. Franje u Zagrebu.
Sve do drugog svjetskog rata u nas su postojala tri oblika naselja:grad,trgovište i selo. U gradovima su stanovali uglavnom trgovci i obrtnici, u selima kmetovi, koji su se uglavnom bavili ratarstvom, dok su između grada i sela bila tzv. trgovišta,varoši ili gradići (oppida), čiji su se stanovnici bavili ratarstvom , ali i obrtom i trgovinom. Već spomenuta "Odpreta pisma" iz godine 1796,1799. i 1861. pokazuju da je Kotoriba "varoš" ili trgovište.
Zanimljivo je ovdje spomenuti i tzv. "Kotoripske protokole", zapravo zapisnike zaključaka sjednica, odluka i zakletvi trgovišne općine Kotoriba u rasponu od osamdeset godina, dosada najznačajniji pisani spomenik za proučavanje međimurske gospodarstvene povijesti, a jezično pripadaju u primjer hrvatskokajkavskog jezičnog standarda. Oni su vrijedni povijesni i jezičnidokument hrvatske pismenosti 18. stoljeća u Međimurju.Kotoripski zapisnik započet je 12.01.1724. vođen je do 6.03.1804.
Čini se da je kapela o kojoj se govori u kanonskim vizitacijama godine 1693. i 1698, a kkoja se nalazila unutar utvrde, bila premala ili slabo građena, jer vizitator Ivan Mužinić , koji je 25.04.1720.obišao Donji Vidovec i trgovište Kotoribu, piše da je tu godine 1719. od temelja podignuta drvena kapela Sv. Križa, u koju može stati petsto ljudi. U njoj je postavljen oltar Sv. Križa, koji se prije nalazio u staroj kapeli , a oko kapele napravljen je cintor (ograda).
Ova kapela obogaćena je novim inventarom godine 1747. o čemu svjedoči kanonski vizitator Vuk Kukuljević. Kapela ima tri oltara, a u drvenom tornju iznad ulaza u kkapelu vise tri zvona. Oko kapele nalazi se dobro ograđeno groblje. Velike promjene nastale su u župi Donji Vidovec u posljednja dva desetljeća 18. stoljeća. U Donjem Vidovcu podignut je uz zidanu župnu crkvu i zadani toranj, crkva je pokrita crijepom i pobijeljena iznutra i izvana. U Donjoj Dubravi i Altarcu podignute su zidane kapele, pokkrivene šindrom, kao i zadani tornjevi.Iz kanonskih vizitacija saznajemo da je u Kotoribi godine 1768. već bila u gradnji nova zidana kapela Blažene Djevice Marije Žalosne, a gradila se pod vrtovima Kotoribe, što znači izvan trgovišta i na mjestu gdje se i danas nalazi župna crkva.Gradnja se crkve oduljila , pa vitzitator Antun Zlatarić godine 1771. ističe da je kapela elegantnih oblika već napola dovršena. Na ulaznim vratima u crkvu ispod tornja i danas je uočljiva uklesana godina 1776, što znači da je te godine crkva još bila u izgradnji. Iznutra još nije bila opremljena , a toranj se još nije počeo graditi, jer je pet zvonova visjelo na drvenim stupovima pokraj kapele. Prema tomu , kapela se gradila dvanaest godina , ne uzimajući u obzir toranj, koji je podignut kasnije , negdje između godine 1779.i 1793. Toranj spominju vizitacije iz 1793, izvješćujući da je na pročelju crkve podignut visoki toranj u kojem pet zvona (jedno veće, dva srednja i dva mala) koje je nabavila općina Kotoriba.
Kapelu u trgovištu Kotoriba svečano je 5. rujna 1784. posvetio zagrebački kanonik i naslovni biskup beogradski Antun Zlatarić, za župnikovanja Josipa Čunčića iz Donjeg Vidovca. Taj je događaj ovjekkovječen na kamenoj ploči na lijevom zidu svetišta, iznat vratiju sakristije. U kanonskoj vizitaciji iz godine 1784. stoji zapisano :"Kapela u trgovištu Kotoriba, posvećena Sv. Križu s pobočnim oltarima Sv. Nikole biskupa i Sv. Florijana, svečano je posvećena 5. ovog mjeseca septembra". Ta kapela je osnivanjem samostalne župe u Kotoribi godine 1789. postala župna crkva.
Za razliku od burnog i nemirnog 17. stoljeća, u kojemu je Međimurje zbog turskih provala i pljačke različitih vojski jako stradalo, 18. stoljeće je konačno donijelo toliko potreban mir na međimurska polja. To je razdoblje u kojem se pučanstvo Međimurja oporavlja i naglo povećava. Tako je u Kotoribi za vrijeme pogibije Zrinskih bilo 110 obitelji, godine 1728. bilo ih je 152, a 1771. 232 s 1163 stanovnika. Iz iznesenog je vidljivo koliko je stanovnika imala Kotoriba u vrijeme gradnje crkve.
Nakon pohoda Kotoribi kanonski vizitator Stjepan Kološvari izvješčuje 27.studenog 1793. da je Kotoriba dobila veličanstvenu crkvu, koja bi se po svojoj arhitekturi mogla prije nazvati bazilika negoli župna crkva. Nastojanjem pokojnog župnika Jakoba Hunjadija iz Donjeg Vidovca , a u prvom redu troškom samih žitelja, podignuta je crkva od solidnog materijala, dobro pokrita crijepom, a u svetištu je popločena rezanim kamenom.Glavi je oltar Blažene Djevice Marije Žalosne, pobočni oltari Sv. Nikole i Sv. Florijana . Na koru su smještene krasne orgulje s dvanaest registara. Oltare , orgulje i lijepu propovjedaonicu dala je na svoj trošak napraviti kotoripska općina.
Poput drugih međimurskih crkava, i crkva u Kotoribi jednobrodna je građevina longitudinalnog tipa, kojoj svetište završava poligonom. Vanjska jednostavnost crkve u ugodnu je kontrastu s unutrašnjošću, gdje snažni pilastri s bogatim profilacijama pri vrhu ne samo što podupiru svodove crkve već ih ukrašavaju. Ta najveća međimurska crkva smještena je na južnoj periferiji mjesta, poret lijepe tratine. Crkva je osvijetljena s dva niza prozora, od kojih su donji veći , a gornji manji. U svetištu su u duhu baroka u iluzionističkim nišama prikazani likovi Sv. Jeronima i Sv. Grgura. Inventar crkve potječe iz druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća. arhitektura glavnog oltara s kanaliranim kolumnama, pozlačenim kapitelima daje klacistički ugođaj. Na velikoj menzi dominira visoki i lijepi tabernakul s konveksnim vratašcima i s vitkkim kklasicističkim stupićima. Na njemu je Marijin kip u staklenoj vitrini. Na sredini retabla dominira veliko raspeće s anđelčićima koji lebde i hvataju Kristovu krv. Povrh križa nalazi se reljef Presvetog Trojstva a postrance među stupovljem stoje veliki kipovi Marije Magdalene, Sv. Ivana, Sv. Petra i Pavla. Dvojaki patrocinij toga oltara podsjeća posvetom sv. Križa na vrijeme kada je u mjestu nekoć bila kapela Sv. Križa, podignuta u spomen oslobođenja od Turske opasnosti.Pobočni oltari Sv. Nikole i Sv. Florijana također nas podsjećaju na burnu prošlost Kotoribe . Ispod lika Sv. Nikole , zaštitnika od poplava, vide se drveni mlinovi , a ispod Sv. Florijana, zaštitnika od pošara , vide se kućice u plamenu . Lijepa propovjedaonica , s reljefima koji prikazuju žrtvu abrahomovu, Mojsija s mjedenom zmijom i Sv. Jelenu Križaricu , daje dojam raškoši.Na prozračnom baldahinu nalazi se kartuša s natpisom:"Dominus dabit verbum evangelizantibus virtute multa,Psalmus 67-1781." Te godine propovjedaonica je i napravljena.
