Kako je izgledala utvrda Kotori?
Arheološki nalaz, koji je iskopao u svom dvorištu Josip Ružić iz Kotoribe, pobuđuje posebnu pažnju. Kopajući jamu, Josip Ružić je na dubini od nešto preko jednog i pol metra naišao na red koso zabijenih i već karboniziranih stupova debljine oko 35 do 45 centimetara u promjeru. Red se nastavlja lijevo i desno od ovorenog dijela. Tu je nađeno i karbonizirano rogovlje neke uginule visoke divljači.
Po svom položaju, a posebno po slijedu slojeva naplavina od poplava Mure i navoza od strane ljudi, može se zaključiti da je taj red stupova dio već odavno otvrđene obale. S obzirom da u novijoj povijesti ovdje nije tekla Mura, čiji rukav se nalazi stotinjak metara dalje, opravdano se može zaključiti da se radi o utvrđenoj obali nekog šanca, umjetno iskopanog od strane ljudi.
Osim ovog nalaza, mještani su vrlo često na Gradišću, kako još i dana zovu taj dio Kotoribe, pronalazili fragmente ljudskih kostura, što nepobitno govori o postojanju groblja u ovom dijelu mjesta.Ako nadopunimo ove zanimljive arheološke nalaze s podacima koji se nalaze u postojećoj historijskoj literaturi, bar djelomično točna rekonstrukcija stare kotoripske tvrđave je moguća.
Razdoblje 16, a posebno 17. stoljeća, doba je velike nadmoćnosti Osmanlija koji su prodrli duboko u Evropu. Turci su gospodari južne Ugarske, a granica prema slobodnoj hrvatskoj ide rijekom Murom. Kao i sve ostale granice prema Turskoj, tako je i ova bila nestabilna, remećena bezbrojnim i obostranim pljačkaškim pohodima. U tim borbama posebno se istakla plemićka porodica Zrinskih koja je bila gospodar Međimurja od 1546. do 1671. godine.
Da bi osigurali granicu od iznenadnih provala, Zrinski grade uz Muru čitav niz utvrda, od Legrada do Murskog Središća. Prvo je nastao Legrad kao važna strateška točka u hidrografskom čvorištu Mure i Drave i to već 1567. godine. nešto kasnije, 1661. godine, nastaje Novigrad, a 1662. i legedarni Novi Zrin.
Polovicom 17. stoljeća nastala je i tvrđava Kotori. Godine 1646. se spominje značajna pobjeda Petra Zrinskog kod Kotora, kada su Turci "posvema razbijeni i natjerani natrag u Muru, gdje se mnogi i utopiše". kasnije je postojanje Kotora potrvdila i kanonska vizitacija zagrebačkog kanonika Ivana Zubića, koji 4. svibnja 1688. dolazi u Kotoribu, te je u svojim zapisima spominje kao tvrđu. Godine 1752. i Josip Bedeković govori o svom poznatom djelu "NATALE SOLUM" o sistemu "čardaka" uz Muru koji su služili za obranu od Turaka.
slika:Kotoriba - plan tvrđave, 17 st. G.G. SPILLA vojnopovijesni muzej Beč
IZGLED TVRĐAVE KOTORI
Tvrđa je bila četvrtastog oblika s bastionima na uglovima. Obrambeni zid bio je građen od drvenih balvana između kojih je bila nabita zemlja. Unutar utvrđenih zidina nalazile su se drvene zgrade u kojima je stanovala stalna posada Zrinskih od oko stotinjk vojnika. Tvrđava se nalazila na najvišoj topografskoj točki Kotoribe, kod današnje Osnovne škole.
Zapadno od tvrđe uređeno je groblje, čije postojanje je zabilježeno još i početkom 19. stoljeća. Do 1719. godine, kada je započela izgradnja drvene kapele svetog Križa na mjestu današnje mjesne crkve (izgrađena od 1760, do 1776. godine), na starom groblju postojala je i mala drvena kapela koja je početkom 18. stoljeća stradala u požaru, tako da je nekoliko godina svećenik iz Donjeg vidovca (najstarija župa u ovom kraju) održavao misu u jednoj seoskoj kući.
Groblje, kapelu i tvrđu opasivao je šanac s vodom širok nekoliko metara, čije su obale bile utvrđene također balvanima, o čemu govori i spomenuti nalaz. Šanac je bio spojen s maticom Mure koja je tada tekla u neposrednoj blizini, ali se kasnije evolucijom meandriranja preselila za oko jedan kilometar na sjever. Ostaci starog korita još se i danas mogu lijepo pratiti u konfiguraciji terena. Prema tome karbonizirani balvani iz dvorišta Josipa Ružića najvjerojatnije su stari blizu 300 godina.
Oko utvrde je posebno u pravcu juga nicalo predgrađe (trgovište,suburbium) u koje su se naseljavali trgovci, seljaci i zanatljije, privučeni sigurnošću koju je pružala tvrđa. Tako je Kotoriba jedno od prvih mjesta u Međimurju koje dobiva naziv trgovišće, i to već 1715 godine, kada kanonska vizitacija bilježi da naselje ima 100 kuća s blizu 500 stanovnika.
Slabljenjem turske moći u 18. stoljeću i tvrđa gubi svoju stratešku važnost. Stalna posada odlazi, a drvena utvrda gubi svoju stratešku važnost. Stalna posada odlazi, a drvena utvrda izložena je truljenju i požarima. Jedan od izvora govori da su seljaci drvene balvane upotrebljavali i za gradnju svojih kuća. Tako su zub vremena i čovjek relativno brzo uništili ovu staru građevinu, a na zatrpanom šancu niknule su nove kuće. Eventualne ostatke treba tražiti još jedino pod zemljom, o čemu nam govori i nalaz u dvorištu Josipa Ružića.