K O T O R I B A
Najstarija vijest o Kotoribi
Arheološki nalazi ne upućuju nažalost na zaključak da je Kotoriba kao naselje ili toponim postojalo u prethistorijskom ili rimskom razdoblju. U prvim popisima župa u Međimurju (1334. i 1501.) također ne nalazimo ime Kotoriba, premda se u 1501. spominje župa Bistica, za koju se općenito smatra da je to velika župa Donji Vidovec. Kotoriba je dakle mlađe naselje, nastalo najvjerojatnije u razdoblju jače obrane Međimurja od Turaka, dakle nakon dolaska Zrinskih u Međimurje. Osim toga, kotoripsko je područje ispresjecano brojnim rječnim koritima, barama, rukavcima (mrtvicama), često je bilo izloženo poplavama,pa, prema tomu, nije bilo prikladno da se na njemu podigne naselje. Ipak, naselje je podignuto, najvjerojatnije zbog obranbenih razloga, o čemu svjedoči njegov kasniji naziv "praesidium Coturib" (tvrđava Kotoriba). To dokazuje i činjenica da je Juraj Zrinski , sin sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog, dovršio godine 1567. gradnju utvrde Legrad, koju je započeo graditi njegov otac, da bi svoje posjede obranio od Turaka. Učeni pavlin Josip Bedeković spominje godine 1752. da su Zrinski uz granicu od Legrada do Murskog Središća podigli "čardake" ili "kule" i naselili narod, koji je bio oslobođen od svih podavanja da bi branio granicu od turskih napada.
On posebice spominje četiri sela, tzv. "vojvodstva", kao središta tih obrana: Križovec, Dekanovec, Goričan i Kotoriba, kojima upravlja kapetan iz Legrada.
Zanimljivo je svedočanstvo mađarske povjesničarke Edit Kerescenyi, koja spominje da je godine 1600, nakon pada Velike Kanjiže u turske ruke, dio Serdeheljačana prebjegao u Kotoribu. To bi značilo da je utvrda Kotoriba postojala i prije te godine.
Drugi zapis o Kotoribi potječe iz godine 1620. Te se godine spominje da je Ivan Lenti, protestantski pastor u Kotoribi, potpisao knjigu sloge (Liber concordiae).
Vrlo zanimljiv zapis koji Kotoribu spominje godine 1637. god. nalazimo u Knjizi blagajne varaždinskog mesarskog ceha. U njoj je pod rubrikom "Izdaci" zapisano da je taj ceh nekom Andrašu platio izvjesni novčani iznos za ribu koju je on donio iz "Kuturibe" (zkuturibe).
Općina Kotoriba, Kolodvorska 4c 40329 Kotoriba tel. 385 40 682 247
www.kotoriba.hr - web stranice uređuje i održava Dobriša Habuš
Postojanje Kotoribe kao naselja i utvrde mora se vremenski odrediti prije godine 1660, kada se ona prvi put spominje u kanonskim vizitacijama Bekšinskog arhiđakonata, što pokazuje i Stierova zemljopisna karta iz 1650. Nešto kasnije i glasoviti zemljovid Međimurja Stjepana Glavača iz godine 1673, objelodanjen u Zagrebu, donosi također toponim Kotoriba.
Slika:Stierov zemljovid Međimurja iz 1650. godine. Kotoriba je označena kao tvrđava Cotoriba.
Kanonske vizitacije nazivlju Kotoribu raznim imenima: "praesidium Coturib"(1669.), "res praesidiis cothuribensis"(1671.), "praesidium Cothuribense"(1672.), "praesidium Koturiba" i "praesidium Kotoriba" (1688.-1693.), "in praesidio Kottorij" (1698.), "selo Kottori" (1768.), "capella oppidi Kottori" (1784).
Stierov zemlovid donosi naziv Cotoriba, a Glavačev Kotoriba. U dokumentima Zrinsko-Frankopanskoj uroti navodi se ime Cotoriba, Cathoriva, Cottoriba, Kottoriba, Kothoriba ili Kottryba, dok je pomađaren naziv Kottory u upotrbi tek od 18. stoljeća, dakle u vrijeme pojačane mađarizacije Međimurja.
Prema tomu , Kotoriba se od prvog trenutka svog postojanja zvala Kotoriba - ime koje se ,pisano latinskom grafijom u dokumentima pojavljuje kao Cotoriba. Iako su Mađari početkom 18. stoljeća nametnuli službeni naziv Kotory, to ime stanovnici Kotoribe nisu nikad prihvatili. O tomu svedoče brojne narodne pjesme iz Kotoribe i okolnih mjesta, kao i pisani dokumenti u tzv. "Odpertim pismima" iz 18. stoljeća, pisanim u trgovišnoj općini Kotoribi, koji isključivo nose ime mjesta Kotoriba.
U povijesnim dokumentima ne nalazimo podatke o tome da je Kotoriba kao utvrda ili naseljeno mjesto postojala prije 1546, kada je Nikola Zrinski postao gospodar međimurja. Prema tomu, početak postojanja Kotoribe možemo tražiti samo u razdoblju vladavine plemićke obitelji Zrinski Međimurjem. Iz podataka o tomu da je Juraj Zrinski st. nakon završetka gradnje tvrđave Legrad (1567.) uz rijeku Muru dao podići više tvrđica za obranu od Turaka ne možemo sigurno zaključiti da se taj podatak odnosi i na Kotoribu, a ako ih je doista izgradio , onda se to odnosi na razdoblje prije 1603, jer je on te godine umro. Svakako je najpouzdanija vijest o postojanju Kotoribe ona iz godine 1620, koja upućuje na zaključak da je Kotoriba spomenute godine već važnije mjesto, jer su pastore mogla imati samo veća i važnija mjesta u Međimurju.
Spomenuli smo da se Kotoriba u dokumentima 17. stoljeća naziva utvrda (praesidium). O tome svedoče Stierov i Glavačev zemljovid, a i kanonske vizitacije do početka 18. stoljeća. Isto tako , iz poposa zaplijenjenih imanja Zrinskoga i frankopana doznajemo da se Kotoriba naziva utvdom.Međutim, u nekim se dokumentima umjesto izraza utvrda upotrebljava izraz vojvodstvo (Vajvodatus, Woywodscaft). Na čelu vojvodstva bio je vojvoda. Tako se kotoripski vojvoda spominje u austrijskim dokumentima o uroti zrinsko-frankopanskoj. Taj se naziv u Kotoribi zadržao i nakon povlačenja turske vojske iz susjedne Mađarske, kada je i Kotoriba izgubila status utvrde i dobila status trgovišta.
Utvrda Kotoriba je najvjerojatnije bila izgrađena na desanoj obali Mure, na najvišem terenu između Legrada i Goričana, na mjestu današnje osnovne škole i sjevernije od nje do korita rijeke Mure, koja je nekad protjecala današnjom udolinom potoka Krke. Kasnije je Mura napustila to korito i danas teče kilometar sjevernije. U nedostatku povijesnih dokumenata, možemo samo približno rekunstruirati oblik te utvrde, prema primjeru drugih nizinskih utvrđenja toga razdoblja. Utvrda je imala oblik četverokuta, a sva je bila građena od drveta . Na svakom uglu drvenih zidova, tzv. palisada, nalazila se kula ili bastion. Unutar utvrde nalazile su se kuće za smještaj vojničke posade, a oko utvrde bio je iskopan prokos ili šanac napunjen vodom iz Mure, s kojom je bio spojen.
U prvo vrijeme postojanja Kotoriba je bila utvrda, ali bez civilnog stanovništva. Malo-pomalo počeli su se doseljavati civili iz drugih djelova Međimurja, koji su oko utvrde gradili drvene kuće. Tako je nastalo podgrađe (suburbium) Kotoribe, naseljeno i civilnim pučanstvom, koje je u utvrdi imalo zaštitu od iznenadnih napada turske vojske iz daleke Kanjiže, koji su svojim čestim pohodima otimali Međimurcima ne samo njihovu stoku već su i njih odvodili u tursko ropstvo. To civilno naselje ili podgrađe, smješteno uz utvrdu , bilo je zbijeno, imalo je uske i vijugave uličice s "malim" grunhtima. Zahvaljujući kanonskoj vizitaciji iz godine 1660, doznajemo imena obitelji koje su stanovale u podgrađu Kotoribe. Navodimo ih abecednim redom:
Pavao Barlović, Tomo Barlović, Tomo Brodarić, Blaž Frančić, Matija Frančić, Tomo Golubić, Mijo Hablević, Tomo Herbat, Ivan Honz, Juraj Honz, Matija Honz, Martin Horvat, Mijo Horvat, Pavo Horvat, Matija Kedmenec, Andrija Kranjec, Luka Marton, Ivan Minić, Gašpar Mlinar, Juraj Pavlić, Mijo Pavlić, udova Pavlić, Ambroz Perstec, Udova Potrepec, Andrija Sedlar, Matija Serpak, Andrija Tkalec, Tomašić, Varga (obučar) , Andrija Turopolec, Udova Nikolina , Blaž Željar.
Vizitator spominje nekatolika Martina Cibola, bigamista.
Kako je izgledala utvrda Kotori?
Arheološki nalaz, koji je iskopao u svom dvorištu Josip Ružić iz Kotoribe, pobuđuje posebnu pažnju. Kopajući jamu, Josip Ružić je na dubini od nešto preko jednog i pol metra naišao na red koso zabijenih i već karboniziranih stupova debljine oko 35 do 45 centimetara u promjeru. Red se nastavlja lijevo i desno od ovorenog dijela. Tu je nađeno i karbonizirano rogovlje neke uginule visoke divljači.
Po svom položaju, a posebno po slijedu slojeva naplavina od poplava Mure i navoza od strane ljudi, može se zaključiti da je taj red stupova dio već odavno otvrđene obale. S obzirom da u novijoj povijesti ovdje nije tekla Mura, čiji rukav se nalazi stotinjak metara dalje, opravdano se može zaključiti da se radi o utvrđenoj obali nekog šanca, umjetno iskopanog od strane ljudi.
Osim ovog nalaza, mještani su vrlo često na Gradišću, kako još i dana zovu taj dio Kotoribe, pronalazili fragmente ljudskih kostura, što nepobitno govori o postojanju groblja u ovom dijelu mjesta.Ako nadopunimo ove zanimljive arheološke nalaze s podacima koji se nalaze u postojećoj historijskoj literaturi, bar djelomično točna rekonstrukcija stare kotoripske tvrđave je moguća.
Razdoblje 16, a posebno 17. stoljeća, doba je velike nadmoćnosti Osmanlija koji su prodrli duboko u Evropu. Turci su gospodari južne Ugarske, a granica prema slobodnoj hrvatskoj ide rijekom Murom. Kao i sve ostale granice prema Turskoj, tako je i ova bila nestabilna, remećena bezbrojnim i obostranim pljačkaškim pohodima. U tim borbama posebno se istakla plemićka porodica Zrinskih koja je bila gospodar Međimurja od 1546. do 1671. godine.
Da bi osigurali granicu od iznenadnih provala, Zrinski grade uz Muru čitav niz utvrda, od Legrada do Murskog Središća. Prvo je nastao Legrad kao važna strateška točka u hidrografskom čvorištu Mure i Drave i to već 1567. godine. nešto kasnije, 1661. godine, nastaje Novigrad, a 1662. i legedarni Novi Zrin.
Polovicom 17. stoljeća nastala je i tvrđava Kotori. Godine 1646. se spominje značajna pobjeda Petra Zrinskog kod Kotora, kada su Turci "posvema razbijeni i natjerani natrag u Muru, gdje se mnogi i utopiše". kasnije je postojanje Kotora potrvdila i kanonska vizitacija zagrebačkog kanonika Ivana Zubića, koji 4. svibnja 1688. dolazi u Kotoribu, te je u svojim zapisima spominje kao tvrđu. Godine 1752. i Josip Bedeković govori o svom poznatom djelu "NATALE SOLUM" o sistemu "čardaka" uz Muru koji su služili za obranu od Turaka.
slika:Kotoriba - plan tvrđave, 17 st. G.G. SPILLA vojnopovijesni muzej Beč
IZGLED TVRĐAVE KOTORI
Tvrđa je bila četvrtastog oblika s bastionima na uglovima. Obrambeni zid bio je građen od drvenih balvana između kojih je bila nabita zemlja. Unutar utvrđenih zidina nalazile su se drvene zgrade u kojima je stanovala stalna posada Zrinskih od oko stotinjk vojnika. Tvrđava se nalazila na najvišoj topografskoj točki Kotoribe, kod današnje Osnovne škole.
Zapadno od tvrđe uređeno je groblje, čije postojanje je zabilježeno još i početkom 19. stoljeća. Do 1719. godine, kada je započela izgradnja drvene kapele svetog Križa na mjestu današnje mjesne crkve (izgrađena od 1760, do 1776. godine), na starom groblju postojala je i mala drvena kapela koja je početkom 18. stoljeća stradala u požaru, tako da je nekoliko godina svećenik iz Donjeg vidovca (najstarija župa u ovom kraju) održavao misu u jednoj seoskoj kući.
Groblje, kapelu i tvrđu opasivao je šanac s vodom širok nekoliko metara, čije su obale bile utvrđene također balvanima, o čemu govori i spomenuti nalaz. Šanac je bio spojen s maticom Mure koja je tada tekla u neposrednoj blizini, ali se kasnije evolucijom meandriranja preselila za oko jedan kilometar na sjever. Ostaci starog korita još se i danas mogu lijepo pratiti u konfiguraciji terena. Prema tome karbonizirani balvani iz dvorišta Josipa Ružića najvjerojatnije su stari blizu 300 godina.
Oko utvrde je posebno u pravcu juga nicalo predgrađe (trgovište,suburbium) u koje su se naseljavali trgovci, seljaci i zanatljije, privučeni sigurnošću koju je pružala tvrđa. Tako je Kotoriba jedno od prvih mjesta u Međimurju koje dobiva naziv trgovišće, i to već 1715 godine, kada kanonska vizitacija bilježi da naselje ima 100 kuća s blizu 500 stanovnika.
Slabljenjem turske moći u 18. stoljeću i tvrđa gubi svoju stratešku važnost. Stalna posada odlazi, a drvena utvrda gubi svoju stratešku važnost. Stalna posada odlazi, a drvena utvrda izložena je truljenju i požarima. Jedan od izvora govori da su seljaci drvene balvane upotrebljavali i za gradnju svojih kuća. Tako su zub vremena i čovjek relativno brzo uništili ovu staru građevinu, a na zatrpanom šancu niknule su nove kuće. Eventualne ostatke treba tražiti još jedino pod zemljom, o čemu nam govori i nalaz u dvorištu Josipa Ružića.
