KOTORIPSKI UMJETNICI - KNJIŽEVNI, LIKOVNI, GLAZBENI...

 


U svojoj višestoljetnoj povijesti Kotoriba je dala niz književnika, likovnih umjetnika, glazbenika, zborovođa. Neki su tu rođeni, drugi su životom i radom vezani uz Kotoribu; i jedni i drugi zaslužuju da se spomenu.

U Kotoribi je 28. Listopada 1718. Rođen IGNAC SENTMARTONI STARIJI. Kao mladić stupio je u samostan isusovaca u Zagrebu, godine 1735. Najprije studira u Grazu, potom u Beču gdje je završio studij filozofije, teologije, matematike i fizike. Vec s dvadeset godina profesor je matematike u Varaždinu, kasnije i u Zagrebu.
Pročuo se kao izvrstan matematičar, pa je portugalski kralj Ivan V. zatrazio da bude jedan od eksperata koji će odrediti granicu sa Španjolskom u Juznoj Americi.
Zbog toga što je digao glas protiv ugnjetavanja tamošnjeg stanovništva u Brazilu , bio je zatvoren. No, osobnim zauzimanjem same carice Marije Terezije, oslobođen je i vratio se u domovinu 1780. godine. Neko je vrijeme živio i u Međimurju. Budući da je bio ukinut isusovački rad 1773. Sentmartoni je, među ostalim, bio župnikom u Belici. Umro je u Čakovcu 1793. godine.

IGNAC SENTMARTONI MLAĐI rođen je 17. Veljače 1743. Školovao se u Varaždinu i Grazu. Nakon svršenog studija teologije, predaje kao profesor u Varaždinu i Zagrebu.
U Varaždinu je proredio hrvatsku gramatiku na njemačkom jeziku i objavio je 1783. u Varaždinu. Djelo i danas ima svoju važnost.

Od glasovitih i manje poznatih Kotoripčana izdvajamo JURJA LEHPAMERA, rođenog u Samoboru koji je boravio pet godina u Kotoribi, gdje je bio orguljaš, učitelj i notar trgovišne općine. U Kotoribu je došao 1791. godine.
Kanonska vizitacija godine 1793. bilježi o Jurju Lehpameru da je "ludi magister" star trideset godina, da je "notarius oppidi" i da govori hrvatski, latinski i njemački. Taj podatak govori da se u njegovo vrijeme, potkraj 18. stoljeća u Kotoribi uredovalo na hrvatskome jeziku, a ne na mađarskom, koji općinski bilježnik nije znao. Nakon odlaska s Kotoribe Juraj Lehpamer je godine 1796. objelodanio hrvatsku pjesmaricu PHILOMELA SACRA s podnaslovom Slavuj sveti prilaže hrvatske popijevke za posebne blagdane u godini, skupljene i zapisane trudom Jurja Lehpamera, godine Gospodnje 1796. Ta pjesmarica je najljepša hrvatska pjesmarica iz starijeg razdoblja, koja osim crkvenih pjesama sadrži i spričavanja. Velikim je dijelom međimurske provenijencije. Na taj zaključak navodi čnjenica što se neke pjesme iz te pjesmarice podudaraju sa zbirkom hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja dr. Vinka Žganca (1925.g.), a budući da je njegova pjesmarica objavljena odmah nakon njegovog odlaska iz Međimurja.Najvjerojatnije su mnogi materijali nastali u Međimurju, odnosno u Kotoribi.
Pjesmarica J. Lehpamera ostala je u rukopisu, čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, sign. R 6838.

Među brojnim kotoripskim orguljašima posebno mjesto zauzima VINKO BALOG. Kotoripčani ga pamte kao izvrsnog orguljaša, velikog rodoljuba i marljivog poljoprivrednika i pčelara. Mještani su ga naprosto zvali "naš kantor". Skladao je više od dvadeset crkvenih popijevaka. Nekoliko sinova naučio je svirati orgulje, a jedan od njih Franjo, postao je svećenik i župnik u Donjem Vidovcu.

Prije Baloga spomenimo orguljaša FLORIJANA SILADIJA, koji je bio samouk, no strašna želja učinila ga vrsnim orguljašem u Kotoripskoj crkvi.

U Subotici je 18. Svibnja 1994. g. umro LETO LUKŠA, veliki branitelj hrvatske riječi, promicatelj hrvatske narodne popijevke, voditelj i savjedodavac mladih naraštaja medimurskih.
Govorio je hebrejski, grčki, ruski, njemački, engleski, francuski, talijanski i mađarski i na sve te jezike je prevodio Sveto pismo i Stari zavjet. Hrvatsku crkvenu pjesmaricu završio je i izdao prije uhićenja 1945. g. Drugo izdanje objavljuje u Čakovcu 1968. g. Treće i četvrto izdaje u Ruskom Krsturu 1979. i 1993. g. ukupno oko 10.000 primjeraka. Rodio se u Kotoribi , 12. Ožujka 1912. g., škole je završio u Varaždinu i Zagrebu. U franjevački red stupio je 1928.g., a mladu misu služio je u Kotoribi, 5. Srpnja 1936.g. Boravio je u samostanu u Koprivnici, Iloku, a 1. Rujna 1941.g. dolazi u Čakovec za vjeroučitelja, orguljaša i zborovođu.U to vrijeme Međimurje je okupirano od Mađara. Mladež je morala učiti u školama mađarski. Vlast pokušava narod pomađariti. Otac Leto Lukša prvi je krenuo u obranu hrvatske riječi, prvo u crkvi, a zatim u školama čakovecke župe. Bio je službeni župni orguljaš i učio je mladež pjevati hrvatske crkvene pjesme.

Godine 1915.,10.ožujka rodio se u Kotoribi JOŽA HORVAT, suvremeni hrvatski književnik, svjetski moreplovac i enfant terrible hrvatske književnosti. Godine 1939. objavljuje roman SEDMI BE, autobiografsko djelo o zagrebačkim srednjoškolcima. Nakon ratnog puta partizanskog borca,1952. doživljava kritiku jer je scenarijem za film CIGULI MIGULI kritizirao tadašnji birokratsko-partijski rezim. Trazi utočište, najprije u lovi i šumi - tako nastaje NI SAN NI JAVA (Crvena lisica) izvarendan antiratni roman MAČAK POD ŠLJEMOM (1962.), a onda - nakon puta svjetskim morima- djela tzv. morske faze : putopis BESA, te romani OPERACIJA STONOGA i WAITAPU. No, to nisu i posljednja djela jer je izašla knjiga MOLITVA PRIJE PLOVIDBE, svakako knjiga znakovita naslova.

Za Horvata kritika ustvrđuje da je pisac "poetike života" : to će reći da se prijelomni događaji odzrcaljuju u njegovim djelima, djela su umjetnički dokument jednog iznimno bogatog života. Jasno, u tom će konteksu svoje mjesto naći i zavičaj, Međimurje i posebice Kotoriba. Zanimljivo je, primjerice, a nadasve znakovito da se Joža i na putu po oceanima, na velikom svjetskom krugu s nostalgijom sjeća svoje Kotoribe. Veliki hrvatski književnik i svjetski putnik nikad nije zaboravio zavičaj, on se kao nit provlači u gotovo svakom njegovom djelu:

"Kotoriba. Moje djetinsvo bilo je selo, dremljive kučice duz vijugava puta, mutna i plava rijeka Mura, pašnjaci, polja i vrbici i iznad svega ptice! Mnoštvo ptica! Zebe, sjenice, češljugari, svračci strnadice, palčići, vuge, pupavci, zlatovrane - i tko će ih sve izbrojiti i nadjenuti im imena (...). još su mi i danas u živom sjećanju te jeseni.Vrtovi puni voća, na polju zlatna strništa, vozovi bundeva, dozreli kukuruzi, suncokret, lan..........

FRANJO BALOG svećenik u miru, roden 18. rujna 1916.g. Nakon završenog studija blagoslovije, za svećenika zareden 1941.g. od nadbiskupa Alojza Stepinca. Mladu misu služio je u rodnom mjestu Kotoribi te iste godine. Službovao je u Donjem Vidovcu.
To je bio čovjek pjesničke duše s mnogo pročitanih knjiga iz kojih je crpio primjere za svoje propovijedi, ali i primjeri iz svakodnevnog života i prakse neprekidno su ga nadahnjivali i o njima je pisao
Franjo Balog piše već u gimnazijskom listu "Zumbul", nastavlja u bogosloviji gdje dobiva teme od svojih pretpostavljenih. Pisao je za glasnik"Gospa Lurdska", "Luc", "Obitelj","Glasnik srca Isusova i Marijina" itd. Piše uglavnom crtice,prikaze i pjesme, često pod pseudonimom Aco Vidovečki.
Teme ne bira posebno, nego kako dodu. Kaže:"Kad zašumi ušima, uzimam pero i pišem." Svjedoci smo njegovih mnogobrojnih pjesama objavljenih u "Kotoripskom vjesniku" i "Medimurju".

Pater TONČI TRSTENJAK rođen u Kotoribi. Poznat je kao urednik religijskog programa na Hrvatskoj radio-televiziji.

FRANJO NAĐ , umirovljenik-poljoprivrednik, rođen 9. svibnja 1920. g.
Svojim pjesmama se javlja u "Kotoripskom vjesniku". Izražava se pučkom pjesmom, u kojoj obrađuje svakodnevne teme. U zadnje vrijeme pojavljuje se sve manje zbog narušenog zdravlja, ali u pripremi ima nešto što će vjerojatno ugledati svijetlo dana. Svoje zanimanje za zemlju, za košaru, odnosno za rad pokazuje i u ovim pjesmama:

 

KOTORIBA

U kliještima Mure i Drave gdje su plodna polja i rastu trave,

tu se već odavno nešto giba, to je naša Kotoriba.

Po tvrđavi ime je dobila,svojim proizvodima u svijet se probila.

Svojim košarama poplavila cijeloga svijeta.

Gdje je rijeka Mura, tu je granica i riba,pokraj Mure plodna nizina,

gdje sada uspijeva vrbova šiba,iza nje se širi i krije naša Kotoriba.

Prošlo je vrijeme Zrinskih,tvrđavi ni traga nema,

Kotoriba nije fraza,a ni stara šema.

Nalik je na gradić,to je naša davna tema.

IVAN BALOG 70 godina, umirovljenik. "Bio sam obični svaštar" - kaže ilustrativno za sebe, jedan od Kotoripskih pučkih pjesnika.
To njegovo "svaštarenje" na različitim poslovima, najčešće teškim i mukotrpnim, tjerali su ga da tu mukotrpnost nečim razbije. Svaki je to radio na svoj način , a on je "klepao" stihove. Puno njih ostalo je zapisano na papiru, no još više u njegovoj glavi.
Dugo je sa svojim pjesničkim umijećem dvoumio izaći u javnost. No, "led je probijen" nedavnim njegovim predstavljanjem javnosti (reportaza u listu "Medimurje").

NJIMA ZVONE ZVONA

Hrvatskim poginulim braniteljima zvone zvona
Sunce za njih izgubilo je svoj sjaj,
Srca su njima stala i nestalo je u njima posljednjeg tona
I tako su pošli zemlji u zagrljaj.

Mi smo njima zahvalni što su u obranu stali
Da sačuvaju grudu Hrvatsku, svoje živote dali.
Svakog petka ko jecaj njima zvone zvona,
Cijela Hrvatska zbog njih u tugu tone.

Pučki pjesnik LUKA BALOG rođen je u Kotoribi 4. studenog 1929. godine - radio je na špediciji i "Grozdu". Sada je u mirovini. Iz njegove neobjavljene zbirke objavljujemo pjesmu MEĐIMUREC

Ja sam pravi Međimurec
kruh kuruzni mi je bratec
kalampera navek zvačem
i sirutkom se natačem
kolače bi jel al nemam
i s koržnjačom ja se štimam
puno hižo dece imam
i z njimi se isto štimam
cmizdravi su kak cigani
ali su ne nevaljani.

IVAN ŠEBESTIJAN rođen je u Kotoribi, 30 prosinca 1956. g. gdje završava osnovno obrazovanje.Godine 1975. maturira na graditeljskoj školi u Čakovcu a iste godine upisuje Višu graditeljsku školu u Varaždinu.Apsolvirao na Višoj gradevinskoj školi u Varaždinu.

Ivica se slikanjem bavi od rane mladosti, a najuspješnija platna su mu zelene sjene. U "zelenim sjenama" objedinio je Međimurje gornje i donje i na paleti dokazao slikarsko majstorstvo.Slika imaginarne krajolike, prozete fantastikom. Osim pojedinačnih vrijednih slika ( Međimurka, 1982; Žeđ za životom, 1984; Perivoj Zrinskih, 1985; Mir i nemir mora, 1987; Usidrena zima, 1987; Krajolik, 1988; Čakovec, 1992; ) ostvario je značajne cikluse:
· Mlinovi na Muri, 1983. - 1984.
· More, 1988.
· Zelene sjene, 1988. - 1990.
· Vode Međimurja, 1995.
· Geometrija vode, 1997.
Izražava se u raznim slikarskim tehnikama, a od 1977. specijalizirao se za ulja na platnu.
Samostalno izlagao u Kotoribi, Varaždinu, Vrboskoj na Hvaru, Đurdevcu, Buzetu,
Čakovcu i Zagrebu.

Zaposlenik je Hrvatskih voda, VGI " Medimurje", Cakovec.

Ivan Šebestijan je i pjesnik. Objavljujemo njegovu pjesmu RUKE PRIJATELJA:

Bio sam manji od jednog života
slabiji od jedne smrti.
I tako malen kao sitan bog
slabašan
kao sitno biće
sjetim se svog prijatelja
jednog- u životu
jednog u životu.
Osjetim nešto veliko - u svom životu
osjetim nešto snažno
u svom životu
osjetim - stisak ruke
svog prijatelja.

 

VLADO ŠEBESTIJAN rođen je u Prelogu, 21.srpnja 1963. g. Po zanimanju je grafičar. Slikanjem se bavi 15-tak godina. Od rodenja zivi i radi u Kotoribi. Povremeno izraduje minijaturne skulpture iz tvrdog drveta.
Vlado Šebestijan svojim djelima prikazuje murske, riječne krajolike bez ljudskog lika.
Ulogu lika preuzimaju stabla koja se savijaju, naginju jedno prema drugom, pričaju, plešu, ispisuju slova, kupaju se u vodi i gledaju u njenom zrcalu. Imao je više samostalnih i skupnih izlozbi. Najuspješniju izložbu imao je u Munchenu 1992. godine.

DRAGICA MARKAN, r. Siladi rođena je 1942.g. Od rane mladosti, još u osnovnoj školi, bavi se slikarstvom, tehnikom ulja na platnu. Njezin realizam, dubina slike, prekrasno lišće, prekrasno nebesko plavetnilo govore o darovitoj, vrijednoj umjetnici. Stvara slike velikog formata. Dosad je izlagala na nekoliko grupnih izlozbi.

ALOJZIJE RUSAK rođen je u Donjoj Dubravi, 21. lipnja 1951.g. Od 1960. g. živi u Kotoribi. Radio kao soboslikar i željeznicar u Kotoribi, a od 1992.g. radi u Austriji. Slikanjem se bavi od desete godine života. Prekrasne su realistične slike Alojzove olovkom, temperom i uljem.

IVAN VALPATIĆ rođen je u Kotoribi. Radio je na željezničkom kolodvoru Kotoriba.Sada je u mirovini. Dolaskom na željeznicu u slobodno vrijeme slika, uljem na platnu u stilu realizma. Slike je podijelio, a neke čuva u privatnoj kolekciji.

 

AUGUST DOLENEC- GUSTEK -RADIOPOSTAJA NA KOTAČIMA

-Općina Kotoriba ima, kako to Kotoripčani vole reći, svoju radiopostaju na kotačima. To je mjesni bubnjar 59-godišnji August Dolenec-Gustek, pekar u mirovini. Dvadeset i pet godina prodornim zvukom svoga bubnja vabi na mjesne ulice svoje sumještane koji znaju da bubanj najavljuje nove, poruke, pozive, obavijesti, reklame...., a sve to on radi na pragu 21.stoljeća, u poplavi elektroničkih medija. posljednji bubnjar iz Kotoribe

Posao bubnjara naslijedio je 24.travnja 1974. godine. –Kada je umro prijašnji, stari bubnjar, njega je jedno vrijeme pokušavao mijenjati bubnjar iz Svete Marije. No, nije išlo. Pozvali su me iz rukovodstva mjesta i uvjerili me da je to pravi posao za mene. Prihvatio sam i, evo, prošlo je već četvrt vijeka...-govori Gustek.

Po kiši i snijegu, žegi, magli, ujutro, podne i večer, kada to zatreba sjeda na svoj bicikl i obilazi kotoripske ulice. U iznimnim slučajevima, pri visokom snijegu, to je radio pješice. Pritom prijeđe 19 kilometara, stane na 66 mjesta-postaja na kojima zvonkim glasom izvikuje poruke. Gustek vodi svoju evidenciju. Iz nje je vidljivo da godišnje u prosjeku prijeđe 2.176 kilometara i pritom prosječno izusti 204.800 riječi. Tekstove oglasa kreira sam i to, kako kaže, na način da ga svi razumiju, da ih svi zapamte, a svaki od njih popraćen je veselom dosjetkom, šalom, komentarom, na njemu svojstven način.

-Vrlo dobro sam informiran o svemu što se u mjestu zbiva i što će se zbiti. Znam sve Kotoripčane i mnoge njihove sudbine i nevolje, nastojim pritom svakome biti od koristi. Svojim “bubnjanjem” uspio sam mnoge zaposliti, puno izgubljenog pronaći, ponuđenog prodati.... Radostan sam kada moj glas i vika padnu na plodno tlo. Sretan sam što sam uspio animirati ljude na humanost, za dolazak na brojne dobrotvorne priredbe, ipak za najpoteze smatram posredništvo u ženidbi triju parova-okarakterizirao je svoj rad.

Što ćete pritom posebno pamtiti?

Umjesto odgovora ponudio nam je papirić specifičnih oglasa: Izgubilo se dvoje male djece, izgubio se mali dječak, muž je izgubio ženu koja mu je pala s bicikla i nisu se više mogli naći, muškarac je izgubio zubnu protezu,, pomoć bolesnom dječaku, povezivanje usamljenih osoba, ratne uzbune, štrajk učitelja 1994, političke tribine.......

Što će biti kada Kotoriba dobije radio postaju?-pitali smo ga. U svom prepoznatljivom stilu je kazao:-Bit ćemo si konkurencija, pa ja sam ionako nazvan pretečom elektroničkih medija.

O njemu je prije pet godina pisao “Večernjak”. Otkrivši ga, postaje tražen i interesantan za sve medije. Konačno tko se n bi sjetio kotoripskog bubnjara iz “Žive istine” 1996,1997 i 1998. godine? Rekao je da će uskoro ponovo pred kamere......(m.g)

 

Grupa "APOLLO"

bas gitara:Željko Sabolić, orgulje Damir Sučić, bubnjevi Damir Markač, ritam gitara Zoran Budiša

 

stranica je u izradi!!!!