Kotoriba

KOTORIPSKI UMJETNICI - KNJIŽEVNI, LIKOVNI, GLAZBENI...

U svojoj višestoljetnoj povijesti Kotoriba je dala niz književnika, likovnih umjetnika, glazbenika, zborovođa. Neki su tu rođeni, drugi su životom i radom vezani uz Kotoribu; i jedni i drugi zaslužuju da se spomenu.


U Kotoribi je 28. Listopada 1718. Rođen IGNAC SENTMARTONI STARIJI. Kao mladić stupio je u samostan isusovaca u Zagrebu, godine 1735. Najprije studira u Grazu, potom u Beču gdje je završio studij filozofije, teologije, matematike i fizike. Vec s dvadeset godina profesor je matematike u Varaždinu, kasnije i u Zagrebu.Pročuo se kao izvrstan matematičar, pa je portugalski kralj Ivan V. zatrazio da bude jedan od eksperata koji će odrediti granicu sa Španjolskom u Juznoj Americi.Zbog toga što je digao glas protiv ugnjetavanja tamošnjeg stanovništva u Brazilu , bio je zatvoren. No, osobnim zauzimanjem same carice Marije Terezije, oslobođen je i vratio se u domovinu 1780. godine. Neko je vrijeme živio i u Međimurju. Budući da je bio ukinut isusovački rad 1773. Sentmartoni je, među ostalim, bio župnikom u Belici. Umro je u Čakovcu 1793. godine.


IGNAC SENTMARTONI MLAĐI rođen je 17. Veljače 1743. Školovao se u Varaždinu i Grazu. Nakon svršenog studija teologije, predaje kao profesor u Varaždinu i Zagrebu.U Varaždinu je proredio hrvatsku gramatiku na njemačkom jeziku i objavio je 1783. u Varaždinu. Djelo i danas ima svoju važnost.



Od glasovitih i manje poznatih Kotoripčana izdvajamo JURJA LEHPAMERA, rođenog u Samoboru koji je boravio pet godina u Kotoribi, gdje je bio orguljaš, učitelj i notar trgovišne općine. U Kotoribu je došao 1791. godine.Kanonska vizitacija godine 1793. bilježi o Jurju Lehpameru da je "ludi magister" star trideset godina, da je "notarius oppidi" i da govori hrvatski, latinski i njemački. Taj podatak govori da se u njegovo vrijeme, potkraj 18. stoljeća u Kotoribi uredovalo na hrvatskome jeziku, a ne na mađarskom, koji općinski bilježnik nije znao. Nakon odlaska s Kotoribe Juraj Lehpamer je godine 1796. objelodanio hrvatsku pjesmaricu PHILOMELA SACRA s podnaslovom Slavuj sveti prilaže hrvatske popijevke za posebne blagdane u godini, skupljene i zapisane trudom Jurja Lehpamera, godine Gospodnje 1796. Ta pjesmarica je najljepša hrvatska pjesmarica iz starijeg razdoblja, koja osim crkvenih pjesama sadrži i spričavanja. Velikim je dijelom međimurske provenijencije. Na taj zaključak navodi čnjenica što se neke pjesme iz te pjesmarice podudaraju sa zbirkom hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja dr. Vinka Žganca (1925.g.), a budući da je njegova pjesmarica objavljena odmah nakon njegovog odlaska iz Međimurja.Najvjerojatnije su mnogi materijali nastali u Međimurju, odnosno u Kotoribi.Pjesmarica J. Lehpamera ostala je u rukopisu, čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, sign. R 6838



Među brojnim kotoripskim orguljašima posebno mjesto zauzima VINKO BALOG. Kotoripčani ga pamte kao izvrsnog orguljaša, velikog rodoljuba i marljivog poljoprivrednika i pčelara. Mještani su ga naprosto zvali "naš kantor". Skladao je više od dvadeset crkvenih popijevaka. Nekoliko sinova naučio je svirati orgulje, a jedan od njih Franjo, postao je svećenik i župnik u Donjem Vidovcu.



Godine 1915.,10.ožujka rodio se u Kotoribi JOŽA HORVAT, suvremeni hrvatski književnik, svjetski moreplovac i enfant terrible hrvatske književnosti. Godine 1939. objavljuje roman SEDMI BE, autobiografsko djelo o zagrebačkim srednjoškolcima. Nakon ratnog puta partizanskog borca,1952. doživljava kritiku jer je scenarijem za film CIGULI MIGULI kritizirao tadašnji birokratsko-partijski rezim. Trazi utočište, najprije u lovi i šumi - tako nastaje NI SAN NI JAVA (Crvena lisica) izvarendan antiratni roman MAČAK POD ŠLJEMOM (1962.), a onda - nakon puta svjetskim morima- djela tzv. morske faze : putopis BESA, te romani OPERACIJA STONOGA i WAITAPU. No, to nisu i posljednja djela jer je izašla knjiga MOLITVA PRIJE PLOVIDBE, svakako knjiga znakovita naslova.

Za Horvata kritika ustvrđuje da je pisac "poetike života" : to će reći da se prijelomni događaji odzrcaljuju u njegovim djelima, djela su umjetnički dokument jednog iznimno bogatog života. Jasno, u tom će konteksu svoje mjesto naći i zavičaj, Međimurje i posebice Kotoriba. Zanimljivo je, primjerice, a nadasve znakovito da se Joža i na putu po oceanima, na velikom svjetskom krugu s nostalgijom sjeća svoje Kotoribe. Veliki hrvatski književnik i svjetski putnik nikad nije zaboravio zavičaj, on se kao nit provlači u gotovo svakom njegovom djelu:
"Kotoriba. Moje djetinsvo bilo je selo, dremljive kučice duz vijugava puta, mutna i plava rijeka Mura, pašnjaci, polja i vrbici i iznad svega ptice! Mnoštvo ptica! Zebe, sjenice, češljugari, svračci strnadice, palčići, vuge, pupavci, zlatovrane - i tko će ih sve izbrojiti i nadjenuti im imena (...). još su mi i danas u živom sjećanju te jeseni.Vrtovi puni voća, na polju zlatna strništa, vozovi bundeva, dozreli kukuruzi, suncokret, lan..........





FRANJO BALOG svećenik u miru, roden 18. rujna 1916.g. Nakon završenog studija blagoslovije, za svećenika zareden 1941.g. od nadbiskupa Alojza Stepinca. Mladu misu služio je u rodnom mjestu Kotoribi te iste godine. Službovao je u Donjem Vidovcu.To je bio čovjek pjesničke duše s mnogo pročitanih knjiga iz kojih je crpio primjere za svoje propovijedi, ali i primjeri iz svakodnevnog života i prakse neprekidno su ga nadahnjivali i o njima je pisaoFranjo Balog piše već u gimnazijskom listu "Zumbul", nastavlja u bogosloviji gdje dobiva teme od svojih pretpostavljenih. Pisao je za glasnik"Gospa Lurdska", "Luc", "Obitelj","Glasnik srca Isusova i Marijina" itd. Piše uglavnom crtice,prikaze i pjesme, često pod pseudonimom Aco Vidovečki.Teme ne bira posebno, nego kako dodu. Kaže:"Kad zašumi ušima, uzimam pero i pišem." Svjedoci smo njegovih mnogobrojnih pjesama objavljenih u "Kotoripskom vjesniku" i "Medimurju".

Međimurje, rodni kraju, ti si moje ja sam tvoj
Međmurje zavičaju najljepši si kraju moj
Si se fale i popevlju, Dravom, Savom, gorjem, morjem
a ja mali, mali čovek svojim dragim Međimurjem
Moči, mali, mi veliju, kak pred tristo negda ljeta
ja smehom njim odvračamnigde ljepše kak v mom kraju,
gde je slatko i vumret
Sakom v joči gledat smemo, smehom reči ne porečinikom
nikaj nesmo dožni, nikaj nikom nesmo krivi
Medimurje nek nam živi...

FRANJO NAĐ , umirovljenik-poljoprivrednik, rođen 9. svibnja 1920. g.Svojim pjesmama se javlja u "Kotoripskom vjesniku". Izražava se pučkom pjesmom, u kojoj obrađuje svakodnevne teme. U zadnje vrijeme pojavljuje se sve manje zbog narušenog zdravlja, ali u pripremi ima nešto što će vjerojatno ugledati svijetlo dana. Svoje zanimanje za zemlju, za košaru, odnosno za rad pokazuje i u ovim pjesmama:

KOTORIBA
U kliještima Mure i Drave gdje su plodna polja i rastu trave,
tu se već odavno nešto giba, to je naša Kotoriba.
Po tvrđavi ime je dobila,svojim proizvodima u svijet se probila.
Svojim košarama poplavila cijeloga svijeta.
Gdje je rijeka Mura, tu je granica i riba,pokraj Mure plodna nizina,
gdje sada uspijeva vrbova šiba,iza nje se širi i krije naša Kotoriba.
Prošlo je vrijeme Zrinskih,tvrđavi ni traga nema,
Kotoriba nije fraza,a ni stara šema.
Nalik je na gradić,to je naša davna tema.