Kada je 1902. godine Društvo hrvatskih književnika započelo i zvanično akcijom otvaranja pučkih knjižica u Hrvatskoj, u Međimurju je jedna od prvih (otvorena u listopadu 1903.) knjižica u Kotoribi. Zavhaljujući "Ljetopisu" DHK-a (Zagreb, 1903.), poznato je tek daje ovu knjižicu vodio Franjo Deždjek, vjerojatno učitelj, dok ostali podaci (mjesto, broj knjiga) nisu poznati.

Godina, međutim, njenog otvaranja ukazuje na svrhu vrlo tipičnu i za Međimurje i za Hrvatsku. Prosvjetiteljska i nacionalna misao kao otpor mađarizaciji naišla je, u Međimurju pogotovo, na zahvalno tlo. Očito i u Kotoribi, gdje se u pučku knjižnicu učlanjuje odmah stotinu mještana.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrijeme je to kada mladi međimurski intelektualci donose iz Zagreba, uz nove ideje i nove knjige. Ideju o otvaranju pučkih knjižnica, kao mjestima i prosvjećivanja puka, a osobito otpora mađarizaciji, najšire provodi tada 22-godišnji student teologije, pjesnik i, uz dr. Ivana Novaka, oduševljeni predvodnik pokreta za vraćanje Međimurja Hrvatskoj - Hodošanin Luka Purić. "Ljetopis" ga ističe kao najuspješnijeg prikupljača i knjiga i njihovih darovatelja. Budući se njegovo ime bilježi uz osnivanje čak četiriju međimurskih knjižnica (Goričan, Donji Kraljevec, Vidovec i Donja Dubrava), vjerojatno je da je bio neposrednim osnivačem i u ostalim međimurskim mjestima, u Prelogu, a također i u Kotoribi.

Većina je ovakvih knjižica u to vrijeme smještena u školskoj zgradi, a kako je kotoripska škola, dogradnjom još 1893. jedna od u Međimurju rijetkih školskih katnica, sigurno je da se u njoj našlo i prostora za pučku knjižicu. Takovu knjižnicu, koja je, da bi mogla opstojati, morala imati najmanje sto knjiga, vodio bi učitelj za gospodarske predmete, ili učitelj vjeronauka. Uz posuđivanje knjiga učenicima, brinuo je i za čitateljske interese odraslih. A osobito o održavanju večernjih predavanja za potrebe prosvjećivanja iz različitih oblasti života, najčešće poljodjelstva i ratarsta-va.

Kada su na kratko vrijeme u Kotoribi učiteljevale časne sestre iz Zagreba (1901.- 1906.), u školi su se održavali i večernji tečajevi ručnog rada za djevojke - što je oduvijek bio (u zapadnim zemljama je i danas) oblik animacije za okupljanje u pučkim knjižnicama.

Proklamacija DHK-a, kao i njeno oživotvorenje, svratili su pozornost vlastodržaca na pučke knjižnice kao mjesta neformalnog a učinkovitog djelovanja na puk. No, osnovane od Mađara u većim mjestima, nisu u međimurskom, osobito seoskom puku naišle na odaziv. Taj odaziv desio se, međutim 1919. godine, kada su pod geslom Prosvjetnog društva za Međimurje (osnovac dr. Ivan Novak) - "osnivajmo narodne čitaonice", u Međimurju nikle 32 čitaonice, opskrbljene listovima i časopisima, mnoge smještene u zasebni prostor mjesne krčme. Ove, "jugoslavenske čitaonice" smatrane su u međimurskom puku institucijama trijumfa - odcjepljenja od Mađarske, te blagotvornim utočištem hrvatske riječi i duha, napokon objedinjenog s maticom zemljom.

Prvi odaziv za osnivanje ovakove čitaonice došao je upravo iz Kotori-be, pa je njeno otvaranje - 16. ožujka 1919. - bio dan mjesnog praznika, zabilježenog i u zagrebačkom tisku.

Treće razdoblje pučke knjižnice u Kotoribi započinje poslije Drugoga svjetskog rata, kada Kotoripčani podižu Spomendom (1961. g.) žrtvama fašističkog terora i palim borcima narodnooslobodilačkog pokreta iz njihovoga mjesta.

Njegovo imenovanje u Spomenknjižnicu ističe Kotoribu kao jedno od rijetkih manjih mjesta u Hrvatskoj - koje za knjigu gradi kuću.

Četvrto razdoblje započinje 10. studenog 1989., kada Kotoripčani, i opet pretežno sami obnove zgradu svoje knjižnice - dogradivši joj krov, obnovivši zidove i podove, uz osuvremenjivanje i ostale opreme.

Novost ove knjižice, koja je jedan od ogranaka međimurskog županijskog bibliotečnog sustava, jest fuzija fonda u vlasništvu osnovne škole sa knjižnim fondom koji je do tada imala mjesna knjižnica. Time je ostvaren ukupni fond od oko 6.000 svezaka, pretežno beletristike za djecu i odrasle. Prošireni prostor čitaonice omogućuje i održavanje književnih priredaba, te raznovrsne dječje aktivnosti.

Tako je ova pučka knjižnica postala ponovno onakvom kakova je u svom davnom (1902. g.) početku bila po svojoj zadaći - i školska i pučka, učilište i igralište.

Upravo onakovom kakovom pučka knjižnica treba biti, kakva je svugdje u svijetu, pa stoga i u Kotoribi.