ŠKOLSTVO I KULTURA KOTORIBE
OSNOVNA ŠKOLA KOTORIBA
Školstvo u Kotoribi ima dugu tradiciju , još u 18. st. orguljaš; Juraj Lehpamer koji je završio škole , te pored hrvatskog jezika govorio je njemački i latinski jezik, podučavao je djecu mada prave škole još; uvijek nije bilo. Pravi počeci školstva u Kotoribi počinju 1857. godine kada je osnovana Pučka škola u kojoj je jedan učitelj obučavao 249 djece, no nastava se odvijala u privatnim kućama.Tada se uvidjelo da se u jednom tako velikom mjestu moraju osigurati bar osnovni uvjeti za odvijanje nastave.
Današnja školska zgrada , prizemni dio , izgrađena je 1860. godine i prema starosti danas je najstarija školska zgrada u Međimurju. Zbog stalnog povečanja broja djece 1893. godine dograđen je prvi kat školske zgrade, a 1912. dograđena je zgrada za učiteljski stan, gdje se danas nalazi blagovaonica sa kuhinjom te uredski prostori. Godine 1976. dograđivan je i sanitarni čvor koji je danas nedostatan za potrebe učenika , učitelja i ostalog osoblja.
Posebna zanimljivost je ta ,da je 1887. godine u Kotoribi osnovana, u sklopu pučke škole, jedna od prvih Vočarskih škola u sjeverozapadnoj Hrvatskoj koja na žalost nije bila dugog vijeka.
Tada se vjerovalo da je vočarstvo pogodna poljoprivredna grana koja bi mogla imati dobre perspektive u ovom kraju. Općinska vočarska škola, kako se zvala 1887. godine, radila je u sklopu seoske pučke škole, a đaci su sadili uglavnom jabuke, kruške, šljive, orahe i dudove. Te godine vočarska škola u Kotoribi imala je 200 jednogodišnjih i 100 dvogodišnjih krušaka i 5000 dvogodišnjih dudova. Vočarskom školom je rukovodio Josip Štajnauer, učitelj prvog razreda pucke škole, čijim skorim odlaskom je prestala i raditi ova, za tadašnje prilike, zanimljiva i napredna škola.
Na žalost, zbog stalnog opadanja broja stanovništva , opada i broj djece u školi. Godine 1950. u školi je bilo oko 6oo učenika, da bi se ta brojka 1990. spustila na oko 4oo učenika. Danas školu polazi 320 učenika sa stalnom tendencijom porasta broja učenika:
šk.godina
Broj učenika
1998/99.-326
1999/00. - 323
2000/01.- 324
2001/02. - 331
2002/03. - 347
2003/04. - 364
(podaci dobiveni od Ureda za opću upravu Čakovec za naselje Kotoriba)
U školi je zaposlen 21 učitelj i gotovo sva nastava je stručno zastupljena , osim 11 sati zemljopisa. Nastavnim sredstvima škola je relativno dobro opremljena, jer ih nabavljamo prema mogućnostima svake godine , najviše uz pomoć Općine i donatora iz Kotoribe.
Škola raspolaže sa 2 TV i 1 videorekorder., pianino, muzička linija, 6 kazetofona , 2 grafoskopa, a od prošle školske godine i informaticnom učionicom, koja je na žalost smještena u podrumskim prostorijama gdje je najveći problem vlaga i mali prostor.
Iako škola raspolaže sa dvije zgrade ( druga zgrada je u jako derutnom stanju i kao takva ne može se koristiti za nastavu osim jedne učionice, no najveći je problem što se nalazi preko puta glavne školske zgrade pa djeca moraju prelaziti prometnu cestu ) za potrebe redovne nastave koriste se osam klasičnih učionica. Iz toga je vidljivo da škola nema ni jedan suvremeni kabinet za održavanje nastave , a za sva nastavna sredstva i pomagala koristi se prostor praktikuma površine 14,40 kvadratnih metara. Prostor koji se koristi je nedostatan, 940 kvadratnih metara, pa učenici moraju prelaziti cestu do još jedne učionice u kojoj su veoma loši uvjeti rada ( još uvijek se koriste stare peci na ugljen i drva).
Veliki je problem i nedostatak kuhinje i bagovaonice koji su privremeno smješteni u jedan razred ( bivši prostor dvorane za tjelesni odgoj), te zbornice koja je površine samo 14 kvadratnih metara i nije dostatna ni za jednu smjenu.
Kao problem nameće se i školska knjižnica koju škola trenutno nema jer je naša školska knjiznica smještena u prostorima Mjesne knjižnice.
Kako škola ima 16 razredni odjela ( a prema broju učenika do 2004. to će i zadržati) , za nastavu koristimo osam klasičnih učionica bez ikakvih mogućnosti da budu kabineti za pojedine predmete, za normalno odvijanje nastave u suvremenim uvjetima, pogotovo za izbornu nastavu i izvannastavne aktivnosti ( kabineti , informatična učionica, knjižnica ) nedostaju nam još najmanje 3 specijalizirane učionice i drugi potrebni sadržaji kao što su: kabineti za nastavna pomagala, kuhinja , blagovaonica, zbornica, knjižnica, uredski prostori, sanitarni čvorovi, garderoba ( najviše zbog učestalih krađa odjeće i obuće od strane učenika Roma).
Posebnost naše škole je suradnja sa Pomurskim Hrvatima koja se odvija kontinuirano tokom čitave godine. Učenici ,Pomurski Hrvati, iz susjedne Republike Mađarske dolaze u našu školu gdje prisustvuju nastavi na hrvatskom jeziku i na taj način uče svoj materinji jezik koji su gotovo zaboravili. No zbog njihove želje da što bolje nauče hrvatski jezik rado ih primamo u našu školu iako su nam uvjeti za rad daleko lošiji nego u njihovim školama. Osim nedostatka učionica i ostalih prostorija škola također nema športske dvorane jer kao dvoranu za tjelesnu i zdrastvenu kulturu koristimo Društveni dom u vlasništvu Općine Kotoriba, koju osim škole koriste i sva ostala športska društva u Kotoribi, te se tu održavaju i ostale proslave i svadbe.
PUČKA KNJIŽNJICA U KOTORIBI
KNJIŽNICA I ČITAONICA KOTORIBA
Kada je 1902. godine Društvo hrvatskih književnika započelo i zvanično akcijom otvaranja pučkih knjižnjica u Hrvatskoj, u Međimurju je jedna od prvih (otvorena u listopadu 1903.) knjižnica u Kotoribi. Zahvaljajući LJETOPISU DHK-a (Zagreb,1903.), poznato je tek da je ovu knjižnjicu vodio franjo Deždjek, vjerojatno učitelj, dok ostali podaci (mjesto, broj knjiga) nisu poznati.
Godina, međutim, njenog otvaranja ukazuje na svrhu vrlo tipičnu i za Međimurje i za Hrvatsku. prosvjetiteljska i nacionalna misao kao otpor mađarizaciji naišla je, u Međimurju pogotovo, na zahvalno tlo. Očito i u Kotoribi, gdje se u pučku knjižnjicu učlanjuje odmah stotinu mještana.
Vrijeme je to kada mladi međimurski intelektualci donose iz Zagreba, uz nove ideje i nove knjige. Ideju o otvaranju pučkih knjižnica, kao mjestima i prosvjećivanju puka, a osobito otpora mađarizaciji, najšire provodi tada 22-godišnji student teologije,pjesnik i, uz dr. ivana Novaka, oduševljeni predvodnik pokreta za vraćanje Međimurja Hrvatskoj - Hodošanin Luka Perić. LJETOPIS ga istiće kao najuspješnijeg prikupljača i knjiga i njihovih darovatelja. Budući da se njegovo ime bilježi uz osnivanje čak četiriju međimurskih knjižnica (Goričan, Donji Kraljevec, Donji Vidovec i Donja Dubrava), vjerojatno je da je bio neposrednim osnivačem i u ostalim međimurskim mjestima, u Prelogu, a također i u Kotoribi.
Većina je ovakvih knjžnjica u to vrijeme smještena u školskoj zgradi, a kako je kotoripska škola, dogradnjom još 1893. jedna od u međimurju rijetkih školskih katnica, sigurno je da se u njoj našlo i prostora za pučku knjižnicu. Takovu knjižnicu, koja je, da bi mogla opstojati, morala imati najmanje sto knjiga, vodio bi učitelj za gospodarske predmete, ili učitelj vjeronauka. Uz posuđivanje knjiga učenicima, brinuo je i za čitateljske interese odraslih. A osobito o održavanju večernjih predavanja za potrebe prosvjećivanja iz različitih oblasti života, najčešće poljodjeljstva i ratarstva.
Proklamacija DHK-a, kao i njeno oživotvorenje, svratili su pozornost vlastodržca na pučke knjižnice kao mjesta neformalnog a učinkovitog djelovanja na puk. No, osnovane od Mađara u većim mjestima, nisu u međimurskom, osobito seoskom puku naišle na odaziv. Taj odaziv desio se, međutim 1919.godine, kada su pod geslom Prosvjtnog društva za Međimurje (osnivač dr. Ivan Novak) - OSNIVAJMO PUČKE ČITAONICE, u Međimurju nikle 32 čitaonice, opskrbljene listovima i časopisima, mnoge smještene u zasebni prostor mjesne krčme. OVE, jugoslavenske čitaonice smatrane su u međimurskom puku institucijama trijumfa - odcepljenja od mađarske, te blagotvornim utočištem hrvatske riječi iduha, napokon objedinjenog s maticom zemljom.
Prvi odaziv za osnivanje ovakve čitaonice došao je upravo iz Kotoribe, pa njeno otvaranje -16. ožujka 1919. - bio dan praznika, zabilježenog i u zagrebačkom tisku.
Treće razdoblje pučke knjižnice u kotoribi započinje poslije Drugog svjetskog rata, kada kotoripčani podižu Spomendom (1961. g.) žrtvama fašističkog terora i palim borcima narodnooslobodilačkog poktreta iz njihovog mjesta.
Njegovo imenovanje u Spomenknjižnicu ističe Kotoribu kao jedno od rijetkih manjih mjesta u Hrvatskoj - koje za knjigu gradi kuću.
Četvrto razdoblje započinje 10. studenog 1989., kada Kotoripčani, i opet pretežno sami obnove zgradu svoje knjižnice - dogradivši joj krov, obnovivši joj zidove i podove, uz osuvremenjivanje i ostale opreme.
Novost ove knjižnice, koja je jedna od ogranaka međimurskog županijskog bibliotečnog sustava, jest fuzija fonda u vlasništvu osnovne škole sa knjižnim fondom koji je do tada imala mjesna knjižnica. time je ostvaren ukupni fond od preko 6.000 svezaka, pretežito beletristike za djecu i odrasle.
Prošireni prostor čitaonice omogučuje i održavanje književnih priredaba, te raznovrsne dječje aktivnosti.
Upravo onakvom kakvom pučka knjižnica treba biti, kakva je svugdje u svijetu, pa stoga i u Kotoribi.
izvor podataka:KULTURNA SLIKA KOTORIBE,Kotoriba,1995. (uz 20 godina KUD-a kotoriba)
