Već smo spomenuli da se u najstarijem izvoru za povijest Katoličke crkve u Međimurju u popisu župa zagrebačke biskupije iz godine 1334. ne nalazi ime župe Sv. Vida iz Donjeg Vidovca. U tom se popisu poimence spominju samo tri župe: Štrigova, Subotica i Prelog. Od ostalih postojećih osam župa spominju se samo imena župnih crkava, ali ne i imena dotičnih mjesta. Danas se općenito misli da se navedene župne crkve odnose na mjesta Nedelišće, Selnica, Mihovljan kraj Čakovca, Sv. Juraj u Trnju, Podturen, Mursko Središće i Sv. Martin na Muri.

 

Zahvaljujući drugom popisu rimokatoličkih župa u Međimurju iz godine 1501, doznajemo da je Međimurje obogaćeno sa još trima župama Belica, Lopatinec (Sv. Juraj na Bregu) i Donji Vidovec. Iako se Donji Vidovec poimence ne spominje, povjesničari misle da se župa Bistrica ili "Bvstercz" može odnositi samo na Donji Vidovec. Bistrica se naime nalazila na istoimenu potoku što teče između Kotoribe i Donjeg Vidovca, a budući da su se okolna mjesta godina 1789. i 1790. (Kotoriba, Donja Dubrava i Sv. Marija) odijelila od spomenute župe, osnovavši svoje vlastite, misli se da se naziv Bistrica odnosio na tu vrlo veliku župu u Donjem Vidovcu.

 

Župa Bistrica ili Donji Vidovec bila je već godine 1501. vrlo velika jer je imala župnika Ivana, altarista Abela, kapelana Mihalja i još nekog svećenika Jakoba, dakle četiri svećenika, koliko tada nije imala nijedna župa u Međimurju.

 

Kasniji povijesni izvori omogućuju nam da bar djelomice rekonstruiramo redoslijed župnika župe Donji Vidovec, kojoj je kao filijala već od samog svog postojanja pripadala i Kotoriba. Popis župnika donosimo na kraju poglavlja.

 

Međutim, ono što bismo ovdje željeli naglasiti jest borba međimurskog klera za nacionalna prava Hrvata u Međimurju. Unatoč tomu što je Međimurje tijekom svoje burne prošlosti bilo u nekoliko navrata administrativno odijeljeno od Hrvatske i izloženo velikim pritiscima mađarizacije, ono je ipak ostalo etnički najčišći hrvatski kraj. To je ponajviše zasluga zagrebačke biskupije i njezinih svećenika. Zbog činjenice što je Međimurje kroz svu svoju povijest ostalo u sklopu zagrebačke biskupije mogli su na međimurskim župama djelovati samo hrvatski svećenici ili svećenici koji su govorili hrvatskim jezikom. Oni su u međimurskim crkvama i u svim drugim zgodama govorili, propovijedali i pjevali hrvatskim jezikom. Unatoč velikim mađarskim pritiscima na hrvatsku riječ i kulturu, upravo je hrabro i otvoreno držanje međimurskih svećenika bilo razlog što je mađarizacija Međimurja ostala bez učinka. Primjer župnika iz Donjeg Vidovca želimo istaknuti.

 

Nakon velike kršćanske pobjede nad turskom vojskom pod Bečom godine 1683, Turci su bili tjerani iz Mađarske i Slavonije. Međimurje je u to vrijeme dobilo novog vlasnika, markiza De Pryea, kojega je 1698. u posjed Međimurja uveo Prvostolni kaptol zagrebački. Veliki požar uništio je pavlinski samostan u Sv. Jeleni kraj Čakovca, a pavlini se preseliše u Lepoglavu.

 

Upravo u to vrijeme nastao je veliki spor između hrvatskih i mađarskih pavlina zbog pitanja kojoj će provinciji pripasti samostan Sv. Jelena. Voda hrvatskih pavlina bio je Gašpar Malečić, koji je tražio da se hrvatska provincija pavlina odijeli od mađarske provincije. Svojim zauzimanjem u Rimu kod Kongregacije za širenje vjere (De Propaganda) Malešiću je uspjelo osamostaliti hrvatsku pavlinsku provinciju, unatoč najodlučnijem protivljenju Mađara.

 

Taj je spor vrlo važan za hrvatski karakter Međimurja, jer je Malečić, da bi dokazao da je Međimurje sastavni dio Kraljevine Hrvatske, zamolio sve međimurske svećenike, bez obzira na to da li pripadaju hrvatskoj ili mađarskoj nacionalnosti, da se izjasne o tome koje je narodnosti narod u Međimurju i kojim jezikom govori. U Međimurju je tada bilo 13 župa, ali samo 7 župnika, jer je zagrebački biskup tada u hrvatske krajeve koji su u nedavnom ratu bili oslobođeni od Turaka, posebice one u Slavoniji, slao svećenike, zbog čega su u nekim župama Gornjeg Međimurja duhovnu pastvu obavljali redovnici pavlini i franjevci.

Izjava svećenstva Međimurja glasila je: "Mi potpisani ravnatelji župnih crkava čitavog otoka, koji se nalazi medu rijekama Dravom i Murom, pod gospodarstvom tvrđe čakovečke - na poziv časnih otaca Hrvata Reda Sv. Pavla Pustinjaka, koji se nalaze u samostanu čakovečkom - na svećeničku našu vjeru ovim očitujemo, svjedočimo i potvrđujemo da je u cijelom kotaru spomenutog otoka drav-sko-murskoga jedini hrvatski ili slavonski jezik materinski i općenit, kako u zajedničkoj uporabi, tako u obavljanju sakramenata pokore i ženidbe, te u propovijedanju Božje riječi puku."62 Osim te općenite izjave, svaki je župnik dao i svoje posebno očitovanje o narodnosti i jeziku vjernika svoje župe. Stjepan Tatarić, čakovečki župnik, potvrđuje da svi župnici Međimurja na hrvatskome jeziku podjeljuju sakramente i propovijedaju riječ Božju "osim jednoga jedinoga koji na kraju ovoga otoka ima susjednu župu Kanižu". To je bio legradski župnik Stjepan Prekrit, koji je zbog "prekmurskih Kanižaca" katkada propovijedao mađarski.

U to su vrijeme u Međimurju djelovala dva mađarska svećenika: spomenuti Stjepan Prekrit u Legradu i Danijel Lengvel u Sv. Jurju u Trnju, koji je napisao: "Svjedočim da u mojoj župi nema ni jednog Mađara, pa jedino hrvatskim jezikom obavljam sakramente.. Ja sam pak Mađar."

Tadašnji župnik u Prelogu Ivan Orač i Ivan Jarnić, župnik u Donjem Vidovcu, potpisali su svoje očitovanje 15. prosinca 1701: "Svjedočim da u mojoj župi nema nijednog Mađara, pa jedino hrvatskim jezikom podjeljujem sakramente ispovijedi i vjenčanja... te propovijed Božje riječi puku mome, pa da sam i ja sam Hrvat." Iza te posljednje riječi u očitovanju župnik Ivan Jarnić dopisao je još svojom rukom riječi "a ne Mađar".

Tako su župnici Danijel Lengvel, Mađar, i Ivan Jarnić, Hrvat, ovim dokumentom dali najljepšu moguću iskaznicu o hrvatskoj svijesti svojih župljana Medimuraca.

 

Ta svjedočanstva potkrijepila je još jedna osoba nehrvatske nacionalnosti. Bio je to Henrik de Gvaltenberg, opunomoćenik De Pryea, vlasnika Međimurja, kojemu je 20. prosinca 1701. bila dostavljena spomenuta povelja sa svjedočanstvima međimurskih župnika. Na kraju isprave on je dodao ove riječi: "Potvrđujem da gore potpisana gospoda župnici zaista borave na spomenutom otoku, Međimurju, između Drave i Mure, posve na području i na posjedima koji spadaju k čakovečkoj tvrđavi, pa da je ovdje opći i javni jezik hrvatski ili slavonski."

Budući da je Međimurje godine 1701. pripadalo Hrvatskoj ne samo na temelju svoje crkvene povezanosti sa zagrebačkom biskupijom već i prema narodnosti tog pučanstva, uspio je Gašpar Malečić sa svojim zahtjevom da se međimurski pavlini pripoje hrvatskoj, a ne mađarskoj pavlinskoj redovničkoj provinciji. Veliku zaslugu za to imao je i župnik Donjeg Vidovca i Kotoribe Ivan Jarnić.

 

 

1. Ivan, župnik        (1501) Mihalj, kapelan

                                       Ivan,     altarist

                                      Jakob,   svećenik

2. Ivan HORVAT        (1640)

3. Ivan STOJKO        (1658)

4. Stjepan PODARČIĆ        (1660)

5. Matija VESZAGH        (1675-1677)

6. Ivan DUMLICH        (1677-1679)

7. Ivan DISPUT        (1679-1682)

8. Mihalj ŠIMUNDIĆ        (1682 - 1688)

9. Franjo Juraj ŠPOLJARIĆ        (1688)

10. Petar KASZONICH        (1688-1689)

11. Marko HRANKOVIĆ        (1689 - 1698)

12. Ivan ORAČ        (1696-1701)

13. Ivan JARNIĆ        (1701-1707)

14. Matija LOVRETIĆ        (1707-1726)

15. Grgur LEBENY        (1726-1758)

16. Marijan STUKIĆ        (1738)

17. Nikola MUHANOVIĆ        (1738 - 1760)

18. Jakov HUNJADI        (1760 - 1782)

19. Josip ČUNCIĆ        (1782 - 1813)

20. Ignacije MARTINČEVIĆ  (1813-1822)

21. Matija ŠAFRANIĆ        (1822-1824)

22. Franjo VLAŠKOVIĆ  (1824-1833)

23. Đuro PADOŠ        (1833 - 1868)

24. Alojzije LEPEN        (1868 - 1872)

25. Ivan GOLUB        (1872 - 1919)

26. Stjepan MALEC        (1919-1931)

27. Petar LICHTENBERGER    (1931-1941)

28. Franjo BALOG   (1941)